Navodno "primitivne" osobine kao što su nekontrolirani seksualni nagon i agresivno sebični interesi često su se smatrali primarnim nagonima koji se moraju "civilizirati" i kontrolirati ili protjerati u nesvjesno.

Možda smatramo da je supružnik naše prijateljice privlačan i želimo nešto pokušati, ali se sramimo tog osjećaja i ne želimo se tako osjećati.

Možda ćemo se na neki način pokušati osloboditi tog osjećaja, a moralni dio uma, kojeg je Freud nazvao "Nad-ja", može cenzurirati tu nedopuštenu želju.

Možemo reći da nedopuštena želja postoji, ali je možda nismo svjesni ili je "znamo" nesvjesno i istodobno nismo svjesni da postoji.

Sian je bila na otvaranju svoje nove izložbe sa svojom obitelji.

Njezinoj najstarijoj kćeri sada je 17 godina.

Te je večeri izgledala prelijepo i dobila mnogo komplimenata.

Sian je bila ponosna na svoju kćer, ali je shvatila da joj pomalo i zavidi jer je svjesna da su dani kad je ona mogla primati takve pohvale davno prošli.

Nije mogla potpuno uživati u večeri koja je trebala biti posvećena njoj i prisiljavala se igrati ulogu domaćina i biti ljubaznija nego inače prema svojoj kćeri.

Tek je nekoliko dana poslije u razgovoru s prijateljicama s golemim olakšanjem i humorom mogla priznati svoje osjećaje.

Psihoanaliza se često povezivala s radikalnom kritikom suvremenih vrijednosti i morala.

Kulturne ikone kao šti su Elvis Presley 1950-ih i Sex Pistolsi 1970-ih izazivali su kod nekih strah, dok su ih drugi hvalili zbog buntovničkih, seksualnih i agresivnih stajališta koja je dominantna kultura poricala.

Mnogi rani psihoanalitičari kao što je Wilhelm Reich, podupirali su revolucionarne seksualne, političke i obrazovne ideje.

Suočiti se s nesvjesnim ne znači jednostavno ga kontrolirati, nego se usuditi biti iznenađen njegovim sadržajem i prihvatiti ono što bismo inače poricali. 

Glavni cilj psihoanalize nije spoznati naše nesvjesno, nego poštovati njegovu veličanstvenost.

H.L. Mencken tvrdi:

  Prodiruči u toliko mnogo tajni

prestajemo vjerovati u nespoznatljivo

ali se ipak nalazi tamo

mirno se oblizujući od užitka.

 Sianina zavist je prirodna i razumljiva s obzirom na okolnosti.

Međutim neke osobe uporno poriču da su ikad osjetile takve emocije, bojeći se da su one društveno neprihvatljive.

Lako je kritizirati takve osjećaje kod drugih i sramiti ih se kod sebe.

 Sian je vjerojatno u početku pokušala izbjeći suočiti se s osjećajima i bila je ljubaznija nego obično prema kćeri, da bi i sebe i svoju kćer poštedila svojih istinskih osjećaja.

Takvo je ponašanje, koje je često nesvjesno, primjer onoga što je Freud nazvao "oblikovanjem reakcije" - pokušajem poricanja istinskog emocionalnog stanja preuzimanjem suprotnog afekta.

To možemo primijetiti kod osoba koje prečesto "prosvjeduju", kako je davno tvrdio Shakespeare i nakon njega Emerson: "Što je glasnije pričao o svojoj časti, to smo brže brojili žlice."

Zavist je primjer emocije koju mnogi od nas ne žele osjećati, pa se uklapa u opis neprihvatljivih osjećaja, nagona i emocija o kojima je pisao Freud.

Sianini su osjećaji bili razumljivi, što znači da možemo ili suosjećati s njom ili zaključiti da njezini osjećaji imaju značenje koje nam se čini smisleno.

To se povezuje s drugim pogledom na emocije, koji takve osjećaje shvaća kao znakove koji se trebaju pročitati, kao oblik komunikacije jednog dijela sebstva drugome.

"Signalna tjeskoba" je pojam koji je opisivao takve emocije u Freudovo vrijeme, a koristi se i danas.

Ako se nalazimo u društvu i odjednom nam počne brže lupati srce, to je znak da se nešto događa.

Mladić Stephen bio je na zabavi i pokušao je biti ljubazan prema nekome kad je shvatio da stišće šake i napinje mišiće oko vrata.

Tek kad je uočio taj "znak", shvatio je da se osjećao neugodno zbog pritiska osobe s kojom je razgovarao.

Možda su u našem prvom primjeru Sianini osjećaji prema kćeri bili poruka da se nije uspjela suočiti s bolnim osjećajima o gubitku mladosti i prelaska u srednju dob.

Odbacivanje osjećaja umjesto suočavanja s njima izazvalo je suprotan učinak i nije joj dopustilo da se pomiri s ulaskom u sljedeću fazu svojeg života.

Prema tome, neke emocionalne reakcije mogu biti znak čiji ćemo šifrirani jezik možda uspjeti otkriti.

Ipak, drugi se osjećaji doimaju više kao nepoznato iskustvo koje se iznenada javilo u nama.

Taj osjećaj "nepoznatosti", osjećaj da to nismo mi, može biti sličan Freudovom shvaćanju nagona kojima, po našem mišljenju, ne možemo upravljati.

Psihoanaliza nas je naučila da poštujemo ta iznenađenja kojima nas može zaskočiti nesvjesno.

Stephena, mladića na zabavi, nedavno je odbila bivša djevojka i reagirao je agresivno i prijeteći.

Nakon toga je bio zaprepašten svojim ponašanjem i rekao je:"Tako se obično ne ponašam."

Takvi su unutarnji sukobi bili Stephenova karma.

Kao bistar 16-godišnjak koji se borio s mladenačkim problemima, shvatio je da je suočen s velikim tjelesnim i hormonalnim promjenama.

Mladenaštvo i prije toga pubertet bili su strašan šok i ostavili su ga na nemilost novom nizu emocionalnih stanja.

Mogao je brzo prijeći s moćnih seksualnih maštarija  u jednom trenutku na osjećaj nadmoći i veličanstvenosti u sljedećem ili prijeći sa zaljubljenosti na očajničku želju za pažnjom i zbunjenost, kao da je odjednom katapultiran na emocionalni tobogan koji nije mogao kontrolirati.

To podsjeća na ulomak iz Richarda III: 

Što, sebi sam za sebe?!

Jao, ja volim sebe, a zbog čega?

Zar zbog Nekog dobra što učih ga za sebe?

O, ne! Ja prije mrzim, jao, sama sebe zbog mrskih djela što ih svrših sam od sebe!

Jer ja sam bezdušnik: ne, lažem, nisam.

Unutar psihoanalize postoji kontroverzna rasprava o tome je li i dalje korisno razmišljati o nagonima, ali mladi ljudi kao što je Stephen bez sumnje su suočeni s hormonski uvjetovanim emocionalnim stanjima kojima ne mogu upravljati.

Ljudi često žele da ti osjećaji nestanu.

Ironično je da često otkrijemo da psihoterapeut može biti skloniji pomoći ljudima da prihvate, upravljaju ili integriraju ta zastrašujuća emocionalna stanja umjesto da im pomognu da ih se oslobode.

Stari rabin Israel iz Rizina navodno je rekao da je Bog stvorio čovjeka jer on "ne smije biti sputan svojim požudama nego slobodan u njima."