III. VELIKO STRUJANJE 3

 

Pri izradi znanstvenih proračuna, uvijek je vrlo prikladno o kretanju razmišljati kao o nizu vrlo malih impulsa, ili slika.

Zabuna se stvara kada se svijet, opisan i izmjeren ovakvim dogovorenim sredstvima, izjednači sa svijetom iskustava.

Niz sličica ne može otkriti bitnu vitalnost i ljepotu pokreta, osim ako ih ne pokreću brzo pred našim
očima.

Tako definicija i opisivanje izostavljaju upravo ono, što je od svega najvažnije.

Ma koliko su takvi dogovori korisni za proračuavanje, jezik i logiku, besmislenosti narastaju kad pomislimo kako vrsta jezika koju koristimo ili vrsta logike kojom razmišljamo uistinu mogu definirati ili objasniti "fizički" svijet.

Dio naših frustracija nalazi se u tome što očekujemo da nam jezik i misao ponude objašnjenja, koja oni zapravo ne mogu dati.

Željeti da život bude "razumljiv" u takvom smislu, znači željeti da on bude nešto drugo, a ne život.

To znači dati prednost filmu, a ne stvarnom čovjeku koji trči.

Osjećati da je život besmislen ako "Ja" ne može biti trajno, to je kao očajnički se zaljubiti u mjernu jedinicu kakva je pedalj.

Riječi i mjerila ne daju život; one ga samo simboliziraju.

Zato su sva "objašnjenja" svemira, izražena jezikom - cirkularna, i ostavljaju neobjašnjenima i nedefiniranima ono bitno.

Pa i sam naš rječnik je cirkularan.

On jednu riječ definira pomoću drugih riječi.

Rječnik se nešto više približava životu ako uz neku riječ prikaže i njenu sliku.

No, treba uočiti da se sve slike u rječnicima obično odnose na imenice, a ne na glagole.

Crtež uz glagol trčati trebao bi prikazivati niz slika, kao u stripu, jer ni riječi, a ni statične slike ne mogu definirati ili objasniti pokret.

Čak se i do imenica došlo dogovorom.

Ono stvarno, živuće "nešto" ne definira se asociranjem zvuka koji nastaje kad izgovorimo riječ čovjek.

 Kad kažemo: "Ovo (upirući prstom) je čovjek", stvar u koju upiremo prstom nije čovjek.

Da bi bilo jasnije, trebali bismo reći: "Ovo je simbolizirano zvukom riječi čovjek".

Pa što je onda ovo?

Ne znamo.

To jest, mi ga ne možemo definirati na bilo koji utvrđen način, iako u drugačijem smislu to znamo kao
naše trenutno iskustvo - kao pojavu što teče bez početka ili kraja, koja bi se mogla definirati.

Samo je dogovor onaj koji me uvjerava da sam Ja jednostavno ovo tijelo obavijeno kožom u prostoru, te ograničeno u vremenu svojim rođenjem i smrću.

Gdje ja to počinjem i završavam u prostoru?

Imam odnose sa suncem i zrakom, koji su jednako onoliko bitni
dijelovi mog postojanja, koliko je to i moje srce.

Kretanje, u kojemu sam ja tek uzorak ili zapis, započelo je prije neizmjerno mnogo godina, čak i prije onog događaja (izoliranog na uobičajen način) koji zovemo rođenjem, i
nastavit će se još dugo nakon događaja što ga nazivamo smrt.

 Samo nas riječi i dogovori mogu izolirati od onog Nečega, što se uopće ne može definirati, a što je Sve.

Da, sve su to korisne riječi dok ih držimo dogovorenima, i dok ih koristimo kao one zamišljene crte za
zemljopisne širine i dužine; iscrtkane su po zemljovidima, a ne mogu se uistinu pronaći na površini zemlje.

U praksi, svi smo mi opčinjeni riječima.

Brkamo ih sa stvarnim svijetom, a u stvarnom svijetu pokušavamo živjeti
kao da je to svijet stvoren od riječi.

 Posljedica je da smo zastrašeni i duboko iznenađeni kad se one ne uklapaju.

Što više pokušavamo živjeti u svijetu riječi, to se više osjećamo izoliranima i usamljenima, to više svu radost i živopisnost stvari zamjenjujemo tek postojanošću i sigurnošću.

S druge strane, što smo više prisiljeni priznati da zapravo živimo u stvarnom svijetu, to više osjećamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega što nas okružuje.

Ali, ne može se ozdraviti ne prepoznaju li se različitosti između obaju ovih svjetova.

Cilj i svrha znanosti posve su
pogrešno shvaćene ako se svemir koji opisuju zamijeni svemirom u kojem živi čovjek.

Znanost govori o simbolu stvarnog svemira, a taj simbol ima gotovo istu ulogu kao i novac.

On na prikladan način štedi vrijeme i
omogućava sklapanje vrlo praktičnih dogovora.

No, kad se pomiješaju novac i bogatstvo, stvarnost i znanost, tada
taj simbol postaje teretom.

Slično tome, svemir opisan službenom, dogmatskom religijom nije ništa drugo do simbol stvarnoga svijeta, i na sličan je način stvoren od verbalnih i uobičajenih osobina.

Odvojiti "ovu osobu" od ostatka svemira znači provesti uobičajeno izdvajanje.

Željeti da "ova osoba" bude vječna znači poželjeti da riječi postanu stvarnost, i znači ustrajati na tome da dogovor traje uvijek i zauvijek.

 Gladujemo za stalnošću nečega, što
nikad nije ni postojalo.

Alan Watts