VII PREOBRAZBA ŽIVOTA -  2

 
Postojale su mnoge teorije o jedinstvenosti svemira.

No, one nisu izbavile ljudska bića iz izolacije egoizma, od sukoba i straha od života, jer postoji svijet različitosti između zaključka i osjećaja.

Možete rasuđivati da je svemir
jedinstven, ali ne i osjećati da je tako.

Možete postaviti teoriju da je vaše tijelo gibanje u neprekinutom procesu, koji uključuje i gibanje svih sunaca i zvijezda, a ipak se i nadalje osjećati odvojenima i usamljenima.

Jer, osjećaj e neće uskladiti s teorijom sve dok ne otkrijete i jedinstvo unutarnjeg iskustva.

Svim teorijama usprkos, osjećat ćete da ste izolirani od života onoliko dugo koliko ćete ostati razdijeljeni unutar sebe.

Ali, prestat ćete se osjećati izoliranima kad spoznate, primjerice, da vi nemate doživljaj neba; jer, vi jeste taj doživljaj.

Za potrebe osjećaja, vaš doživljaj neba jest nebo, i nema "vas" odvojenih od onoga što doživljavate,
osjećate i znate.

Upravo zato mistici i mnogi pjesnici toliko često izražavaju osjećaj da su "jedno sa Svima", ili da
su "sjedinjeni s Bogom", ili, kako je to oblikovao Sir Edwin Arnold:
"Odričem se sebe, svemir posta Ja."

Zaista, ponekad je ovaj osjećaj posve sentimentalan, a pjesnik postaje "jedno s Prirodom" samo dok mu je ona sklona.

Ovaj se Byronov ruralni ushit nimalo ne uklapa u naš predmet.

On se samo uskladio s prirodom do tog stupnja da je pomogao vlastitoj ljudskoj prirodi.

Mušica voli slatkoću meda, no nije njegova ljepljivost ona koja ga čini
... dijelom što opire se lancima putenim, svrstan med stvorenja...

Sentimentalist ne zagleda u dubine prirode da bi vidio
Troma postojanja dodirujuć ' se tek u prolazu,
lebdeći il'
usporeno puzeć' tik uz samo dno...
Morska psina olovnih očiju, morž, kornjača,
rutav morski leopard i raža,
strasti tamo, ratovi, progoni, plemena
- prizor u tim
dubinama oceana - udisanje tog gustog,
udišućeg zraka.

Čovjek mora otkriti da sve što opaža u prirodi - vlažan i neobičan svijet u dubinama oceana, ledene iglice,
močvarni reptili, pauci i škorpioni, pustinje beživotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom.

Zato on nije jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjećaji užasa koje ona u njemu
izaziva, također nisu njegovo "Ja".

Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi.

Oni dolaze iznutra - i iako iznutra, to također znači da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati.

Naši osjećaji o gmizavom svijetu
osinjaka ili zmijskim leglima osjećaji su prema skrivenim aspektima naših tijela i mozgova, te prema svim njihovim sposobnostima za ono nepoznato čega se grozimo i što nas tjera da se naježimo, za ružne bolesti i nezamislive patnje.

Ne znam je li to istina, no priča se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim moćima nad zvijerima i gmazovima, koji su za obične smrtnike uvijek vrlo opasni.

Ako je to istinito, bilo je to
sigurno zato jer su bili u stanju živjeti u miru sa "zvijerima i gmazovima" u sebi.

Oni nisu divljeg slona trebali
nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraćali kao "Dugonosom" i
"Sluzavku".

Međutim, osjećaj ujedinjenosti sa "Svime" nije tek mutno stanje uma, vrsta transa u kojem se ukida svaki oblik i razlikovanje, kao da su se čovjek i svemir stopili u svjetlucavu blijedoljubičastu sumaglicu.

Kao što su proces i oblik, energija i tvar, ja i iskustvo nazivi za isto i načini gledanja na isto, tako i jedan i mnogi, jedinstvenost i
mnogostrukost, jednako i različito nisu suprotnosti koje se uzajamno isključuju: one su istovjetne, kao što je to tijelo i njegovi razni organi.

 Otkriti da su mnogi zapravo jedno, i da je jedan jednak mnogima, znači shvatiti da su oboje riječi i zvuci koji predstavljaju ono što je osjetilima i osjećajima očito već na prvi pogled, ali i zagonetka za logiku i opisivanje.

Mlad čovjek u potrazi za duhovnom mudrošću prepustio se učenju i vodstvu slavnog svetog čovjeka.

Mudrac ga je zavolio i imenovao osobnim pomoćnikom.

No, nakon nekoliko mjeseci mladić se požalio da nije još ništa posebno
naučio.

"Kako to misliš?", upitao ga je sveti čovjek.

"Kad si mi donio moju rižu, nisam li je pojeo?

Kad si mi donio moj čaj, nisam li ga popio?

Kad bi me pozdravio, nisam li ti uvijek odzdravio?

Jesam li ikada zanemario
podučavati te?"

"Bojim se da ne shvaćam", mladić je bio posve zbunjen.

"Želiš li steći uvid u nešto", odgovorio je mudrac, "pogledaj izravno u to.

Započeti razmišljati o tome posve je promašeno."

Beruć' krizanteme duž istočne ograde;
Motreć'u tišini južne brežuljke;
ptice u parovima dolijeću kući
kroz vlažan planinski zrak sumraka -
u svemu tome ima duboka značenja,
no, poželimo li ga izraziti,
odjednom zaboravljamo riječi.

Značenje nije kontemplativno; radi se o sumraku i, možda, o pomalo idiličnom ugođaju kakav obožavaju kineski pjesnici.

To je već izraženo, i pjesnik ga ne uljepšava ljiljanom.

On se neće, kao mnogi zapadnjački pjesnici, preobraziti u filozofa i reći da je on "jedno sa" cvijećem, ogradom, brežuljcima i pticama.

I to je uljepšavanje
ljiljanom, ili kako bi se njegovim orijentalnim jezikom reklo, "polaganje stopala na zmiju".

Jer, kad uistinu shvatiš
da si ti ono što vidiš i znaš, ne počinješ trčati uokolo misleći "Ja jesam sve to".

Jednostavno, postoji samo "sve to".

Osjećaj da se nalazimo licem u lice sa svijetom, odsječeni i odvojeni, najveći utjecaj ima na misao i djelovanje.

Alan Watts