I. DOBA TJESKOBE - 4

 

Možemo započeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritički usmjerene znanosti.

Možemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo koji apsolut.

 Možemo se posve suzdržati od nastojanja da vjerujemo, uzimajući život onakvim kakav on već jest, i ne
smatrajući ga nečim drugim.

 S ove točke odlaska ipak postoji još jedan način života, koji ne zahtijeva ni mit, a niti beznađe.

No, on zahtijeva opću revoluciju u načinu razmišljanja i osjećanja na koji smo do sada naviknuli.

Neobično u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije i metafizike.

 Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neočekivan način usklađena s idejama o Bogu i vječnom životu.

 Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorište i za neke od glavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao što se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok prema posljedici.

 Zajednička pogreška uobičajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na
kažiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kažiprst radije stavi u usta i siše radi utjehe negoli da se krene tim putem.

Vjerske ideje su kao riječi - od male su koristi, a često odvode i u zabludu, osim ako točno ne poznaješ
određene stvarnosti na koje se one odnose.

 Riječ "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju među onima koji
znaju što je voda.

 Jednako vrijedi i za riječ i ideju koju nazivamo "Bogom".

U ovom trenutku ne bih želio zazvučati tajanstveno, ili pak ustvrditi da raspolažem nekim "tajnim znanjima".

Stvarnost koja odgovara "Bogu" i "vječnom životu" poštena je, otvorena, jednostavna i izložena svima da je vide.

No, da bi se sagledala, potrebne su neke ispravke u našem umu, onako kao što i jasan vid ponekad zahtijeva korekciju očiju.

Vjerovanje prije ometa negoli pripomaže otkrivati ovu stvarnost, bez obzira na to radi li se o vjerovanju u Boga, ili u ateizam.

 Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku između vjerovanja i vjere, jer je u praksi općeprihvaćeno da
vjerovanje označava stanje uma koje gotovo da je suprotnost vjeri.

 Vjerovanje bi, u značenju u kojemu ja ovdje koristim tu riječ, značilo neprestano isticati kako je istina ono što bi netko "rado htio" ili želio da postoji.

 Vjernik će svoj um otvoriti istini pod uvjetom da se ona uklapa u njegove unaprijed zamišljene ideje i želje.

Vjera je, s druge strane, bespogovorno otvaranje uma istini, ma kakva ona bila.

Vjera nema nikakvih unaprijed zamišljanih očekivanja; ona je skok u nepoznato.

 Vjerovanje se priljubljuje uz nešto, a vjera oslobađa.

U tom smislu, vjera je bitna vrlina znanosti, a jednako tako i svake religije koja nije samozavaravajuća.

Većina nas vjeruje kako bismo se
osjećali sigurnima, kako bi nam naši pojedinačni životi izgledali dragocjeno i značajno.

 Tako se vjerovanje pretvorilo u pokušaj grčevitog pridržavanja za život, pohlepnog posezanja i čuvanja života samo za sebe.

No, život i tajne života ne mogu se pojmiti sve dok se on pokušava dohvatiti na taj način.

Zapravo, on se i ne može zgrabiti, isto kao što se ne može odšetati s rijekom u vjedru.

Pokušate li tekućicu uhvatiti u  vjedro, jasno je da je ne
razumijete i da ćete uvijek ostajati razočarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekućicom.

 Da biste "imali" tekućicu,
morate je pustiti, i dopustiti joj da teče.

Isto vrijedi i za život, i za Boga.

Postojeći stupanj razvijenosti ljudske misli i povijesti iznimno je sazreo za ovo "puštanje".

 Naši su se umovi pripremili za to već i samim slomom vjerovanja u kojima su tražili sigurnost.

 Govoreći sa stajališta koje je strogo, premda začudno, u skladu s određenim religijskim tradicijama, ovaj nestanak starih uporišnih stijena i apsoluta i nije baš neka nevolja, nego prije - blagoslov.

 To nas gotovo prisiljava da se sa stvarnošću suočimo otvorenih
umova, a Boga se može spoznati samo otvorena uma, jednako kao što se i nebo može vidjeti samo kroz očišćeni prozor.

 Nebo nećete vidjeti ako ste staklo prekrili nekim plavičastim crtežom.

Ali, "religiozni" ljudi, koji se opiru uklanjanju tog crteža sa stakla, koji se prema znanstvenom mišljenju odnose sa strahom i nepovjerenjem te brkaju vjeru sa svojom privrženošću određenim idejama, začuđujuće su neupućeni u zakone duhovnog života koje bi mogli pronaći u vlastitim tradicionalnim zapisima.

 Pomno komparativno
istraživanje religije i spiritualne filozofije otkriva da je napuštanje vjere i pokušaja zadržavanja vlastitog budućeg života, te odustajanje od pokušaja da se izbjegne okončanje i smrtnost, zapravo redovit i uobičajen stupanj na putu duhovnosti.

 Zapravo, to je takvo "prvo načelo" duhovnog života da je trebalo postati očitim još od samog početka,
pa nakon svega iznenađuje da školovani teolozi uopće i prihvaćaju bilo što drugo, osim suradnje s kritički nastrojenom filozofijom znanosti.

 Sigurno je već stara vijest kako spas dolazi jedino kroz smrt Boga u ljudskom  obličju.

 No, vjerojatno nije bilo baš lako uvidjeti da ljudski lik Boga nije jednostavno povijesni Krist, nego i
predodžbe, ideje i vjerovanje u Apsolut, kojemu se čovjek utječe u svojim mislima.

U tome je pun smisao zapovijedi.

 "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu; ne klanjaj im se niti im služi."

Da biste otkrili onu konačnu Stvarnost života - Apsolutno, Vječno, Boga, morate prestati s pokušajima da ga zarobite u oblicima idola.