I. DOBA TJESKOBE- nastavak 3

 

Jer, izgleda da čovjek nije sposoban
živjeti bez mitova, bez vjere da svakodnevica i teškoće, patnja i strah od ovog života ipak imaju neko značenje i cilj u budućnosti.

 Odjednom su počeli nastajati novi politički i gospodarski mitovi, s ekstravagantnim obećanjima
o najboljoj od svih budućnosti u današnjem svijetu.

Ti mitovi daju pojedincu osjećaj važnosti, čineći ga dijelom
opsežnih društvenih nastojanja u kojima on djelomice gubi nešto od vlastite praznine i osamljenosti.

No, već i sama silina tih političkih religija upozorava na tjeskobu koja se krije iza njih.

Naime, nije nimalo drugačija od
gomile ljudi koji si međusobno dovikuju kako bi se uzajamno ohrabrili u tami.

Kad se jedanput pojavi dvojba o
tome da je religija zapravo mit, njena snaga iščezava.

Možda je čovjeku potrebno da ima mit, no on si ga ne može
svjesno propisati, kao što bi si mogao propisati tabletu protiv glavobolje.

Mit može "uspjeti" samo ako se za njega misli da je istinit, a čovjek ne može dugo zavaravati samoga sebe namjerno i svjesno.

Izgleda da tu činjenicu ne uočavaju ni najbolji suvremeni apologeti religije.

Njihovi najsnažniji dokazi za vrstu povratka na ortodoksno, jesu oni koji pokazuju društvene i moralne prednosti vjerovanja u Boga.

Samo, to ne dokazuje da je Bog stvarnost.

Najviše što to dokazuje bilo bi kako je vjerovati u Boga korisno.

"Da Bog nije postojao, bilo bi nužno izmisliti ga."

Možda.

No, pokaže li se u javnosti i najmanja sumnja u postojanje Boga, izmišljotina je uzaludna.

Zbog tog razloga, većina trenutno postojećih povrataka na ortodoksiju u nekim intelektualnim krugovima zvuči poprilično isprazno.

To je mnogo više vjera u vjerovanje, negoli vjera u Boga.

Suprotnost između nesigurnog, neurotičnog, obrazovanog "suvremenog" vjernika i tihog dostojanstva vjernika staroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, čini ovog potonjeg čovjekom kojemu treba zavidjeti.

Ali, radi se o ozbiljnoj pogreški u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i
istine.

 Isto je kad se tvrdi da filozofija koja čovjeka čini neurotikom mora biti pogrešna.

"Većina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je većina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom.

Zato su stajališta onih prvih lažna, a potonjih istinita."

Čak kad bi to zapažanje bilo točno, apsurdno je objašnjavanje koje se na njemu temelji.

Bilo bi to kao da se kaže:
"Rekao si da je u podrumu buknuo požar.

Ti si zato uznemiren.

No, zato jer si ti Uznemiren, očito je da požara nema."

Agnostik ili skeptik jest neurotičar, no to istodobno ne znači da je njegova filozofija pogrešna; to
podrazumijeva otkrivanje činjenica kojima se oni ne znaju prilagoditi.

 Intelektualac koji pokušava pobjeći od neuroze zanemarujući činjenice, samo postupa prema načelu koje kaže:

"Gdje je neznanje blaženstvo, glupo je biti mudar."

Kad vjera u vječno postane nemogućom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje, ljudi tragaju za svojom srećom u razonodama koje im nudi njihovo doba.

Međutim, koliko god se oni trudili da to zakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne.

Ovo ima dva ishoda.

S jedne strane, javlja se bojazan da će se nešto propustiti pa razum nervozno i požudno leti iz jedne
razonode u drugu, ne nalazeći spokoja i zadovoljstva ni u čemu.

S druge strane, frustracija zbog prinude da se neprestano progoni buduće dobro u sutrašnjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti, razvija u ljudi stajalište iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?"

U skladu s tim, naše je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlačenja i ovisnosti o "drogama".

Kao da nekako moramo zgrabiti sve što možemo dok još možemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno.

Te "droge" nazivamo visokim standardom života, a radi se o žestokom i složenom podražavanju osjetila, koje ih čini sve manje osjetljivima i željnima još jačih podražaja.

Žudimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova,
uzbuđenja i izazova u koje se moramo ugurati što je moguće više, i to u što je moguće kraćem vremenu.

Da bismo održali taj "standard", mnogi od nas pristaju živjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zarađivati tako novac kojim će potražiti olakšanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja užurbanosti i skupih zadovoljstava.

Ta bi razdoblja trebala biti naš stvarni život, stvarna svrha kojoj služi i ono nužno zlo - naš posao.

Ili pak zamišljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi već opisano, kako bi se podigla nova obitelj... i tako ad infinitum.

Ovo nije karikatura.

To je stvarnost milijuna života, toliko uobičajena da se uopće ne moramo zadržavati na pojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako žive, ne znajući što bi drugo trebali raditi.

A što trebamo raditi?

Čini se da postoje dvije mogućnosti.

Prva bi bila, da na ovaj ili onaj način
otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u život onaj stari.

Ako znanost ne može dokazati da Boga nema, možemo nastojati živjeti i djelovati na osnovi same mogućnosti da On ipak postoji.

U takvom se kockanju, čini se,
nema što izgubiti.

Naime, ako je smrt kraj, nikad nećemo niti saznati da smo izgubili.

No, očito je da to nikada neće biti dostatno za životnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kažemo:

"Budući da je ionako sve isprazno,
pretvarat ćemo se da nije tako!"

 Druga je mogućnost da se nemilosrdno pokušamo suočiti s činjenicom kako je "život bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega učiniti najbolje što možemo, dopuštajući znanosti i
tehnologiji da nam služe koliko god mogu na tom našem putovanju od ničega do ništavila.

Ipak, nisu to jedina rješenja.