VI. ČUDESNI TRENUTAK

Slušate neku pjesmu.

Iznenada vas upitam: "U ovom trenutku - tko ste vi?"

Kako ćete odmah i spontano
odgovoriti na ovo pitanje, bez zastajkvanja da biste pronašli odgovarajuće riječi?

Ako vas ovo pitanje ne uspije
prekinuti u slušanju, odgovorit ćete mi pjevušeći pjesmu.

A ako vas je pitanje iznenadilo, odgovorit ćete: "U ovom
trenutku - tko si ti?".

No, zastanete li i razmislite, pokušat ćete mi reći nešto, ali ne o ovom trenutku, nego o prošlosti.

Dobit ću podatke o vašem imenu i adresi, o tome čime se bavite i o vašoj osobnoj povijesti.

Samo, ja sam upitao tko jeste, a ne tko ste bili.

Jer, biti svjestan stvarnosti, živuće sadašnjosti, znači otkriti da je sve
iskustvo u svakom trenutku.

Ne postoji ništa osim njega - nema iskustva o "vama", koji doživljavate iskustvo.

Čak i u trenucima u kojima smo najočitije svjesni sebe, ovo "sebe" kojega smo svjesni, uvijek je zapravo određeni osjećaj ili osjet - bilo napetosti mišića, topline ili hladnoće, boli ili nekih smetnji, disanja ili pulsiranja krvi.

To nikad nije osjet onoga nečega što osjeća osjet, kao što nema smisla ili mogućnosti ni predodžba o njušenju vlastita nosa ili ljubljenju vlastitih usana.

U vremenima sreće i zadovoljstva obično smo dovoljno pripravni da postanemo svjesni trenutka, te da iskustvu dopustimo da postane sve.

 U tim se trenucima mi zaboravljamo", a um nam ne pokušava odvajanje od samoga
sebe, odvajanje od iskustva.

Ali, kad naiđe patnja, ili fizička ili emocionalna, stvarna ili samo predviđana, započinje rascjepljivanje i kretanje u krug.

Čim postane jasno da "Ja" uopće ne može pobjeći od stvarnosti sadašnjosti, budući da "Ja" i nije ništa drugo do ono što znam sada, ovo unutrašnje uzbunjivanje mora stati.

Ne preostaje neka druga mogućnost, no - postati svjesnim patnje, straha, dosade ili tuge na jednako onako potpun način na koji smo svjesni i zadovoljstva.

Ljudski organizam raspolaže najčudesnijim moćima prilagodbe na obje vrste boli - i na fizičku i na psihičku.

No, one mogu doći do potpunog izražaja samo ako se bol ne zatomi ovim unutarnjim naporima da se pobjegne od nje, da se "Ja" odvoji od osjećaja.

Takav napor stvara stanje napetosti, u kojemu patnja buja.

A kad se ta napetost smanji,
um i tijelo počinju upijati patnju kao vodu potrebnu za cvjetanje.

Postoji još jedna priča o kineskom mudracu, kojega upitaše: "Kako da pobjegnemo od pakla?"

Pritom su, naravno, mislili na pakao patnji.

On im odgovori: "Tako da jurnete ravno u središte njegova plamena".

"Ali, kako ćemo tada izbjeći taj plamen?"

"Tada vam više neće smetati nikakve druge patnje!"

Ne moramo otići čak u Kinu.

Ista se ideja javlja i u "Božanstvenoj komediji" kada Dante i Vergilije otkrivaju da se izlaz iz pakla smjestio u samom njegovom središtu.

U trenucima velike radosti mi se u pravilu ne zaustavljamo da bismo pomislili "ja sam sretan" ili "ovo je prava radost".

Obično se ne zaustavljamo da bismo pomislili neku misao ove vrste sve dok radost ne prijeđe svoj vrhunac, ili dok u nama preostaje još malo strepnje da će ona nestati.

U tim smo stanjima toliko svjesni trenutka da i ne pokušavamo to iskustvo usporediti s drugim iskustvima.

Zato ga i ne imenujemo, znajući da su imena, koja nisu samo obični uzvici, utemeljena na usporedbama.

 Tako se "radost" razlikuje od "žalosti" po svom kontrastu,
po uspoređivanju jednog stanja uma s drugim.

Da nismo nikad upoznali radost, bilo bi nam nemoguće prepoznati žalost kao žalost.

Ali i radost i žalost se u stvarnosti ne mogu uspoređivati.

Usporedba je moguća samo ako se vrlo brzo izmjenjuju ta dva stanja uma, i ne možemo se neprekidno vraćati s jednog na drugi onako kako pogledom možemo vrludati
između mačke i psa.

Žalost se može usporediti jedino sa sjećanjem na radost, a to ni po čemu nije isto što i sama radost.

Kao ni riječi, ni sjećanja nikad ne uspijevaju "uhvatiti" stvarnost.

 Sjećanja su pomalo apstraktna, jer predstavljaju znanje vezano za nešto, a ne znanje o nečemu.

Sjećanje nikada ne uspijeva uhvatiti bit, sadašnji intenzitet, konkretnu stvarnost iskustva.

Takvo kakvo jest, ono je truplo iskustva iz kojega je već nestao sav život.

Sve što znamo o sjećanju, znamo tek iz druge ruke.

Sjećanja su mrtva, jer su utvrđena.

Sjećanje na vašu mrtvu baku može
jedino ponoviti ono što je vaša baka bila.

Ali, stvarna i prisutna baka uvijek je mogla reći ili učiniti nešto novo, i vi
nikad niste bili posve sigurni koji će biti njezin sljedeći potez.

Dakle, postoje dva načina razumijevanja iskustva.

Prvo je usporediti ga sa sjećanjem na druga iskustva, a time ga i
imenovati i definirati.

To znači tumačiti ga u skladu s mrtvim i proteklim.

Drugo je - postati ga svjestan takvoga kakvo jest, jednako onako kao što u intenzivnoj radosti zaboravljamo prošlost i budućnost, dopuštamo da sadašnjost bude sve, i čak se i ne zaustavljamo da bismo pomislili: "Ja sam sretan!"

Oba načina razumijevanja
imaju svojih prednosti.

No, oni odgovaraju razlici između poznavanja neke stvari prema riječima, i njenog trenutačnog prepoznavanja.

Jelovnik je vrlo korisna stvar, ali nije i zamjena za jelo.

Turistički vodič je pomagalo
vrijedno divljenja, ali se teško može usporediti s državom koju opisuje.

Dakle, ako pokušavamo shvatiti sadašnjost uspoređujući je sa sjećanjima, ne razumijemo je onoliko duboko kao kada smo je svjesni, bez ikakvih uspoređivanja.

Alan Watts

nastavlja se...