I. DOBA TJESKOBE- nastavak 2

 

Iz različitih razloga sve više i više ljudi misli da je sve teže vjerovati u ovo potonje.

S druge strane, ono prvo ima nedostatak da je - kad i dođu ta "bolja vremena" - teško u njima potpuno uživati bez nekog obećanja da pristiže i više od toga.

Ovisi li sreća uvijek o nečemu što se očekuje od budućnosti, tada progonimo neku divlju svjetlost koja neprestano izmiče našem dosegu i nestaje u bezdanu smrti.

Zapravo, naše doba nije nimalo nesigumije od bilo kojeg drugog ranijeg vremena.

Siromaštvo, bolest, rat, promjena i smrt nisu ništa novo.

Ni u najboljim vremenima, "sigurnost" nije bila nimalo manje privremena i prividna.

 No, tada je bilo moguće poduprijeti nesigurnost ljudskog života vjerovanjem u nepromjenjivo, u ono
izvan domašaja nevolje - u Boga, u besmrtnu dušu čovječju te u vladavinu kojom vječni zakoni pravednosti upravljaju svemirom.

Danas su takva uvjerenja rijetka, čak i u vjerskim krugovima.

Nema razine društva, a malo je i pojedinaca koje je
dotaknulo suvremeno obrazovanje, kod kojih se ne bi mogao pronaći trag barem neke sumnje.

Jednostavno, samo po sebi postalo je posve očito da je u proteklom stoljeću autoritet znanosti zauzeo mjesto autoriteta religije u shvaćanju javnosti, te da je skepticizam - barem u duhovnim pitanjima - postao rasprostranjenijim od vjerovanja.

Vjerovanje je poljuljano uslijed iskrene sumnjičavosti te pomnog i neustrašivog razmišljanja visoko inteligentnih ljudi od znanosti i filozofije.

 Pokretani gorljivošću i poštivanjem činjenica, oni su pokušavali vidjeti, spoznati i suočiti se sa životom onakvim kakav jest, bez vlastitih priželjkivanja.

Ipak, uza sve što su učinili da bi poboljšali životne uvjete, čini se da je njihova slika svemira ostavila pojedinca bez one krajnje, konačne nade.

 Cijena za njihova čudesa u ovom svijetu bila je nestajanje svijeta koji treba doći, pa se nameće ono staro pitanje: "Što će to dobiti čovjek, ako osvoji čitav svijet, a izgubi svoju dušu?"

Logika, inteligencija i razum su zadovoljeni, no srce ostaje gladno.

 Naime, srce je naučilo osjećati da mi živimo za budućnost.

 Znanost nam može, polako i nesigurno, dati bolju budućnost - na nekoliko godina.

A tada će, za svakoga od nas, ta budućnost završiti.

 Sve će se okončati.

Ma koliko se dugo to odgađalo, sve što je stvoreno, mora se i raspasti.

Unatoč nekim suprotnim mišljenjima, to je još uvijek opće znanstveno stajalište.

 Sada se u književnim i vjerskim krugovima često misli da je sukob između znanosti i vjere stvar prošlosti.

Čak postoje i podosta optimistični
znanstvenici, koji misle da su glavni uzroci ovog sukoba uklonjeni u trenutku kad je suvremena fizika napustila onaj tvrdi atomistički materijalizam.

 No, to nije tako.

 U većini naših najvećih učilišta oni, koji proučavaju utjecaj znanosti i njenih metoda, jednako su kao i prije udaljeni od onoga što drže religioznim gledištem.

Točno, nuklearna fizika i relativnost prekinuli su stari materijalizam, ali sad nam pružaju shvaćanje svemira, po kojem su ideje o bilo kakvoj apsolutnoj svrsi ili planu još manje vjerojatne.

 Suvremeni znanstvenik nije toliko naivan da opovrgava postojanje Boga zato, što ga ne može pronaći svojim teleskopom, ili opovrgava postojanje duše jer je ne može otkriti skalpelom.

 On je tek zabilježio da je ideja Boga logički nepotrebna.

On čak sumnja u to ima li ona ikakvo značenje.

Ona mu ne pomaže objasniti sve što on ne bi mogao rasvijetliti na neki drugi, jednostavniji način.

 On tvrdi: Kad se za sve što se događa kaže kako se to dogodilo Božjom providnošću i voljom, zapravo se nije reklo ništa.

 Reći da je Bog sve stvorio i da svime upravlja isto je kao da se kaže: "Sve je gore" – a to ništa ne znači.

 Takva nam zamisao ne pomaže da dođemo do bilo kakvih provjerljivih predviđanja, pa je time sa
znanstvenog stajalište posve bezvrijedna.

 Znanstvenici u tome mogu imati pravo.

Oni mogu biti i u krivu.

No, nije nam ovdje namjera raspravljati o tom pitanju.

 Trebamo samo uočiti da takav skepticizam ima golem utjecaj i da
prikazuje prevladavajuće raspoloženje našeg vremena.

Ono što je znanost u konačnici rekla, bilo bi: "Mi ne znamo, a prema svemu sudeći i ne možemo znati, postoji li Bog.

 Ništa od onoga što znamo ne upućuje na to da postoji, a za sve tvrdnje o njegovu postojanju pokazalo se da nemaju logičkog smisla."

I doista, ne postoji ništa čime bi se dokazalo da Boga nema, ali teret dokazivanja trebaju preuzeti oni koji promiču ideju o Bogu.

 Vjeruješ li
u Boga, rekli bi znanstvenici, moraš to činiti isključivo na osjećajnim temeljima, bez ikakva uporišta u logici ili činjenicama.

 Praktično govoreći, to bi se moglo svesti na ateizam.

 Teoretski, to je jednostavno agnosticizam.

Naime, bit znanstvenog poštenja leži u tome da se ne pretvaraš kako znaš ono što ne znaš, a bit znanstvene metode jest da se ne uvode hipoteze koje se ne mogu i provjeriti.

Neposredni rezultati ovog poštenja bili su duboko uznemirujući i depresivni.