V. BITI SVJESTAN - 2

 Ako sam rascijepljen na dva dijela, jedino o čemu mogu ozbiljno razmišljati jest pokušaj da živim u skladu sa svojim idealom, da se poboljšavam i napredujem.

Mora postojati ono dobro "Ja", koje će popraviti ono loše "ja".

"Ja", koje ima najbolje namjere, dohvatit će se posla na neposlušnom "ja", a sukob među njima znatno će istaknuti i razliku koja između njih postoji.

U skladu s tim, "Ja" će se osjetiti odvojenijim nego ikada prije, pa će se time još samo uvećati osjećaji usamljenosti i odvojenosti, koji naše "ja" nagone da se ponaša tako ružno.

Teško možemo razmatrati taj problem, ako nije postalo posve jasno da je žudnja za sigurnošću sama po sebi patnja i kontradikcija, i što je više progonimo, ona postaje sve bolnijom.

To je točno, bez obzira na to u kojem je obliku pojam sigurnosti pri tome bio shvaćen.

Ti želiš biti sretan, zaboraviti sebe, no što više nastojiš zaboraviti sebe, to se više sjećaš onoga sebe kojega želiš zaboraviti.

Želiš pobjeći od boli, no što se više boriš da joj pobjegneš, to više potičeš agoniju.

Bojiš se i želiš biti hrabar, ali je nastojanje da budeš hrabar zapravo strah koji pokušava pobjeći od samoga sebe.

Želiš smirenost uma, no pokušaj da ga posve umiriš nalik je nastojanju da valove izravnaš glačanjem.

Svima nam je poznat taj začarani krug u obliku zabrinutosti.

Znamo da je briga posve uzaludna, pa ipak se nastavljamo brinuti, jer to što smo je nazvali uzaludnom - ne može je zaustaviti.

Brinemo jer se osjećamo
nesigurnima, a želimo biti sigurni.

 No, posve je beskorisno reći da ne bismo trebali željeti tu sigurnost.

 Nazivati žudnju ružnim nazivima ipak nam ne pomaže da je se riješimo.

Ono što trebamo otkriti bilo bi, da sigurnosti nema, da traganje za njom donosi bol i da nam se - ako i zamislimo da smo je pronašli, ona ne sviđa.

Drugim riječima, želimo li uistinu razumjeti za čime to tragamo - da je sigurnost zapravo izolacija, i što to činimo samima sebi kad
tragamo za njom - uvidjet ćemo da je zapravo i ne želimo.

Nitko nam ne treba reći da ne bismo trebali zadržavati svoj dah punih deset minuta.

Znamo da to ne možemo učiniti, i znamo da bi i sam takav pokušaj bio iznimno neugodan.

Osnovno je da shvatimo kako sigurnost ne postoji.

Jedan je od najgorih začaranih krugova - problem alkoholičara.

U mnogim slučajevima on posve jasno zna da uništava samoga sebe, da je alkohol otrov za njega, da on zapravo mrzi svoje stanje pijanstva te da mu se čak i ne sviđa okus pića.

 A ipak, on pije.

Jer, bez obzira na to koliko on to
mrzio, iskustvo stanja kada prestane piti još je strašnije.

Tek se tada javljaju pravi "užasi", tek se tada iznenada licem u lice nalazi s onom posve razotkrivenom, osnovnom nesigurnošću svijeta.

U tome je bit stvari.

Naći se licem u lice s nesigurnošću još uvijek ne znači i razumjeti je.

Da bismo je razumjeli, ne moramo se suočiti s njom, nego moramo - biti ona.

To podsjeća na perzijsku priču o mudracu, koji je došao pred vrata raja i pokucao.

Glas Boga upita iznutra: "Tko je tamo?", pa mu mudrac odgovori: "Ja sam".

"U ovoj kući", odgovori mu glas, "nema mjesta za tebe i mene".

I tako mudrac ode, te provede mnoge godine razmatrajući u dubokoj meditaciji ovaj odgovor.

Kad se vratio drugi put, glas mu postavi isto pitanje, a mudrac opet odgovori: "Ja sam".

No, vrata ostadoše zatvorena.

 Nakon nekoliko godina vrati se on i treći put, i na njegovo kucanje glas
opet upita: "Tko je tamo?"

A mudrac povika: "Ti sam!"

I vrata mu se otvoriše.

Spoznati da sigurnosti nema mnogo je više nego samo se složiti s teorijom kako je sve podložno promjenama, čak više od promatranja prolaznosti života.

 Predodžba o sigurnosti utemeljena je na osjećaju da unutar nas samih ima nešto postojano, što odolijeva svim danima i svim promjenama koje donosi život.

Nastojimo osigurati trajnost,
stalnost i sigurnost ove izdržljive jezgre, ovog središta i duše našega bića, koje nazivamo "Ja".

Za nju mislimo da je stvaran čovjek - onaj koji oblikuje naše misli, koji osjeća naše osjećaje, i koji zna naše znanje.

Mi zapravo ne shvaćamo da sigurnosti nema, sve dok ne shvatimo da takvo "Ja" uopće ne postoji.

To uspijevamo razumijevati kroz svjesnost.

Možemo li se onda posve jednostavno približiti svom iskustvu - svojim osjetima, osjećajima i mislima, i to na način kao da ih nikada prije nismo upoznali, te bez predrasuda promotriti što se događa?

Mogli biste upitati: "Koja ćemo iskustva, koje osjete i osjećaje promatrati?"

A ja ću vam odgooriti: "Koja od njih uopće i možete pogledati?"

Odgovor je da treba promotriti samo iskustva koja imate upravo sada.

Sigurno, to je prilično očito.

No, posve očite pojave često je moguće i previdjeti.

Ako neki osjećaj nije prisutan, ne
možemo ga biti svjesni.

Nema iskustva osim sadašnjeg iskustva.

Ono što znaš, ono čega si stvarno svjestan samo je ono što se događa upravo u ovom trenutku, i ništa više.

Alan Watts

nastavlja se...