IX. PONOVNO PREISPITIVANJE VJERE - 5 
Dakle, možemo zapaziti da se osnovna načela filozofije, religije i metafizike mogu shvatiti na dva posve različita načina.

Mogu se vidjeti kao simboli nepodijeljenog uma, izražavanja istine da su život i iskustvo u svakom trenutku potpuna cjelina.

"Bog" nije definicija tog stanja, nego je poklik o njemu.

Međutim, njih obično koriste pri
pokušajima da se postave izvan sebe samih i svemira, kako bi oboje zgrabili i njima upravljali.

Taj proces je cirkularan, koliko god složen i krivudav bio.

Budući da su ljudi tako kružili tijekom mnogih stoljeća, utjecaj tehnologije malo je ubrzao taj proces do točke neizdržive napetosti.

Civilizacija samo što se ne rasprsne od puke centrifugalne sile.

Uz takvo predviđanje, ona
samouvjerena vrsta religije na koju smo se već odavno navikli više nije lijek, nego dio bolesti.

Ako je znanstvena misao oslabjela njenu moć, ne trebamo za njom žaliti.

Naime, "Bog" do kojega nas je mogla odvesti nije bila nepoznata Stvarnost, kako mu ime daje naslutiti, nego samo projekcija nas samih - sveobuhvatno, bestjelesno "Ja", što gospodari svemirom.

Istinska veličanstvenost znanosti nije toliko u tome što nadijeva nazive i razvrstava, bilježi i predviđa.

Ona je u tome što znanost promatra i želi spoznati činjenice, kakve god one mogle biti.

Ma koliko znanost mogla pobrkati
činjenice zahvaljujući dogovorima, ili pak stvarnost svojim arbitrarno provedenim podjelama, ona u svojoj
otvorenosti i iskrenosti uma ima nekih sličnosti s religijom, shvaćenom u onom drugom i dubljem smislu.

Što je znanstvenik veći, to je više zapanjen svojim nepoznavanjem stvarnosti i to više shvaća da su njegovi zakoni i nazivi, opisi i definicije zapravo proizvod njegovih misli.

One mu pomažu da svijet koristi za potrebe vlastitih izuma, umjesto da ga shvati i objašnjava.

Što više on analizira svemir do najmanjih pojedinosti, nailazi na sve više stvari koje treba razvrstati, te sve više opaža relativnost svih tih razvrstavanja.

Čini mu se kako ono što ne zna raste geometrijskom progresijom u odnosu na ono što zna.

On se postojano približava točki, u kojoj ono što je nepoznato nije samo prazan prostor u tkivu
stvorenom od riječi, nego prozor u umu, prozor kojemu ime nije neznanje, nego - čudo.

Bojažljiv um treskom zatvara taj prozor te postaje šutljiv i bezidejan u vezi s onim što ne zna, da bi to više brbljao o onome što misli da zna.

Nepoznate prostore on ispunjava čistim ponavljanjem onoga što se već istražilo.

No, otvoreni um zna da i najpodrobnije istražena područja još nisu poznata u cijelosti, nego su samo označena i izmjerena, čak i po tisuću puta iznova.

A nevjerojatna tajanstvenost pitanja: što je to što mi označavamo i mjerimo, mora nam na kraju "pročešljati misli" toliko da um zaboravlja kružiti i progoniti vlastite procese, i postaje svjestan
da "biti u ovom trenutku" jest - pravo čudo.

Načinima koji se tek malo međusobno razlikuju, ovo je posljednja riječ mudrosti i Zapada i Istoka.

Hinduske Upanišade kažu:
Svatko tko misli da Bog nije shvatljiv,
shvatio je Boga;
no, onaj tko misli da je Bog shvatljiv,
ne poznaje ga.

Bog je nepoznat onima koji ga poznaju,
i poznat je onima koji ga uopće ne poznaju.

Ili, imamo riječi sv. Ivana od Križa, jednog od najvećih proroka kršćanske tradicije:

Jedna od najvećih milosti darovanih duši u ovom prolaznom životu jest ona, koja joj omogućuje da vidi toliko daleko i osjeća toliko duboko, da uopće ne može shvatiti Boga.

Stoga su ove duše pomalo nalik svecima na nebu, gdje oni koji ga najbolje poznaju, najjasnije osjećaju koliko je on beskrajno neshvatljiv; a oni koji imaju manje jasan pogled ne opažaju tako jasno kao oni drugi, koliko uzvišeno on nadilazi njihovo viđenje.

U takvom divljenju nema gladi, nego ispunjenja.

Upoznao ga je gotovo svatko, no samo u onim rijetkim trenucima
kad mu zapanjujuća ljepota ili neobičnost nekog prizora svrne um od jurnjave za samim sobom te ga na tren čini nesposobnim da pronađe riječi kojima bi opisao taj osjećaj.

Dakle, mi smo sretnici koji žive u vremenu kad je ljudsko znanje otišlo dovoljno daleko da ljudima počinje nedostajati riječi, i to ne samo onih za neobično i prelijepo, već i onih korištenih za najuobičajenije stvari.

Prašina na policama postala je jednako tajanstvenom kao i
najudaljenija zvijezda; o obje znamo dovoljno kako bismo znali da ne znamo ništa.

Fizičar Eddington najviše se
približio misticima, i to ne svojim uzletima mašte, nego rekavši posve jednostavno: "Nešto nepoznato radi nešto što ne znamo."

U ovakvom je priznanju misao učinila puni krug, i mi smo iznova kao djeca.

Onima koji još uvijek grozničavo
nastoje objašnjavati sve stvari, te osigurati vodu života, čvrsto je utvrdivši na papiru i traci, to priznanje ne govori ništa i ne znači ništa drugo, no poraz.

Drugima činjenica da je misao dovršila krug predstavlja otkriće o onome što čovjek radi, i to ne samo u filozofiji, religiji i spekulativnoj znanosti, nego i u psihologiji i moralu, u svom svakidašnjem osjećanju i življenju.

Njegov se um nalazio u kovitlacu, da bi bio i udaljen od sebe, i u potjeri za
samim sobom.

Vi patite od samih sebe, nitko vas ne sili, nitko vas ne tjera da živite i umirete, i okrećete se kotačem, i grlite i ljubite njegove žbice od agonije njegove gume od suza, njegovu osovinu od ništavih.

Otkrivši to, um postaje čitav; prestaje rascjep između "Ja" i "ja", čovjeka i svijeta, idealnog i stvarnog.

Paranoja, um koji se nalazi pokraj samoga sebe, postaje metanojom - umom koji je sa sobom, i koji je tako oslobođen sebe.

Oslobođene kršenja samih sebe, ruke postaju slobodne da bi nešto učinile; oslobođene pokušaja da pogledaju same sebe, oči mogu gledati; oslobođena nastojanja da razumije sebe, misao može misliti.

U takvom osjećanju, gledanju
i razmišljanju, životu nije potrebna nikakva budućnost da bi se upotpunio, ni objašnjenje kojim bi se opravdavao.

U ovom trenutku, on je dovršen.

 

Alan Watts

KRAJ