IX. PONOVNO PREISPITIVANJE VJERE - 3

Metafizički jezik negativan je zato jer nastoji reći da riječi i ideje ne objašnjavaju stvarnost.

On nas ne pokušava uvjeriti da stvarnost nalikuje nepovezanoj masi providnog želea.

On ne govori o neshvatljivoj apstrakciji, nego upravo o ovom svijetu, u kojem živimo.

Iskustvo koje mi nazivamo stvarima, bojama, zvukovima, mirisima,
okusima, oblicima i težinama, nije samo po sebi stvar, ni oblik, ni broj, ni bilo što - no, mi ga opažamo u ovom trenutku.

Tada mi opažamo Boga, kojega tradicionalna učenja i opisuju kao slobodnu, neuobličenu, beskonačnu,
vječnu, nepodijeljenu, nepokolebljivu, neizmjenjivu Stvarnost - Apsoluta iza relativnog, Smisao iza misli i riječi.

Naravno, Smisao je bez smisla budući da, za razliku od riječi, on nema smisao, jer on jest smisao.

Samo po sebi, stablo je besmisleno, ali predstavlja smisao riječi "stablo".

Kada nam život pripravi neko gorko iskustvo, "Ja" ga može podnijeti jedino zahvaljujući jamstvu da je to dio plana Boga-Oca, koji nas ljubi.

No, samo to jamstvo spriječava da se shvati "ljubav Boga", koja - kako je dobro poznato - zahtijeva odustajanje od "Ja".

Nerazumijevanje vjerskih ideja živopisno se može vidjeti u onome što su ljudi učinili od učenja o besmrtnosti, o raju i paklu.

No, sad bi već trebalo biti jasno kako vječni život zapravo predstavlja shvaćanje da je sadašnjost jedina stvarnost, te da se prošlost i budućnost mogu od nje razlikovati jedino u konvencionalnom smislu.

Trenutak značava ona "vrata raja", onaj "ravan i uzan put koji vodi u život", jer u njemu nema mjesta za neko odvojeno Ja".

U ovom iskustvu nema nikoga tko bi doživio iskustvo.

"Bogataš" ne može proći kroz ta vrata, jer sa sobom tegli suviše prtljage; on se priljubio uz prošlost i budućnost.

Mogle bi se citirati čitave stranice iz duhovne literature svih vremena i sa svih mjesta, kako bi se pokazalo da je vječni život bio shvaćen na taj način.

No, dostajat će i sljedeće Eckhardovo razmišljanje:
"Sadašnji trenutak" u kojem je Bog stvorio prvog čovjeka, "sadašnji trenutak" u kojem će posljednji
čovjek nestati, i "sadašnji trenutak" u kojemu ja upravo govorim - svi su oni jedno u Bogu, u kojemu je samo jedno sada.

Pogledaj!

Osoba koja živi obasjana Božjom svjetlošću nije svjesna ni proteklog vremena, ni vremena koje dolazi, nego samo jedne vječnosti. ...

Zato ona ne dobiva ništa novo ni iz budućih događaja, ni iz mogućnosti koje se nude, jer ona živi u "sadašnjem trenutku", to jest bezgrešno, "iznova odjenuta u krepost".

Kad umirete i približavate se životu svakim trenutkom, od male su vam koristi znanstvena nagađanja o tome što će se dogoditi nakon smrti.

Čitava se veličanstvenost i nalazi u tome da mi to ne znamo.

Ideje o preživljavanju i uništenju također su utemeljene na prošlosti, na sjećanju o buđenju i spavanju, pa su, na svoje različite načine,
besmislene tvrdnje o postojanosti koja vječno traje i o vječnom ništavilu.

Potrebno je samo malo mašte da bi se shvatilo kako je "vrijeme vječnosti" tek čudovišna noćna mora, pa između raja i pakla, onakvih kakvima se oni obično shvaćaju, nema baš mnogo izbora.

Želja da se zauvijek nastavi može
izgledati privlačnom samo kad netko radije razmišlja o beskonačnom, a ne konačnom vremenu.

Jedno je imati vremena koliko želiš, no posve je drugo imati vrijeme kojemu nema kraja.

Jer, nema radosti u neprekidnosti, u beskonačnosti.

Mi žudimo za njom samo zato jer nam je sadašnjost prazna.

Osoba koja pokušava jesti novac, uvijek je gladna.

Kad osoba kaže: "Sad treba stati!" ona je u panici, jer nije još ništa pojela, a želi sve više i više vremena da bi nastavila jesti novac, neprestano se nadajući zadovoljstvu tu, odmah iza ugla.

Mi zapravo ne želimo neprekidnost, nego prije sadašnje iskustvo potpune sreće.

Misao o želji da se takvo iskustvo nastavlja i nastavlja rezultat je samouvjerenosti u iskustvu, kojega smo ipak samo nepotpuno svjesni.

Tako dugo dok postoji osjećaj daje "Ja" ono koje proživljava to iskustvo, trenutak nije sve.

Vječni se život spoznaje kada nestane i posljednjeg tračka razlike između "Ja" i "sada" - kad preostane samo ovo "sada", i ništa više.

Alan Watts