II. PATNJA I VRIJEME

 

Gotovo svi mi ponekad zavidimo životinjama.

One pate i ugibaju, no čini se da od toga ne stvaraju "problem".

Čini se da je u njihovim životima malo toga zamršenog.

Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa pomišljamo da njihovim neznatnim pripremama za budućnost prije upravljaju instinkti, negoli strah, koliko možemo prosuditi, svaka je životinja toliko zaokupljena onim čime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada na pamet upitati se ima li njen život smisao ili budućnost.

Za životinju, sreća znači uživati život u neposrednoj sadašnjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom čitava budućnost s obiljem zadovoljstava.

Nije tako samo zato što je životinja razmjerno neosjetljivo stvorenje.

Često su njen vid, osjeti sluha i mirisa mnogo bolji od naših, pa se teško može posumnjati koliko ona neizmjerno uživa u svojoj hrani, ili svom snu.

Ipak, unatoč toliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak - specijaliziraniji je od našeg, pa je životinja stvorenje navike.

Ipak, nije sposobna razmišljati i stvarati apstrakcije, a njene moći pamćenja i predviđanja izrazito su ograničene.

 Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaćenju života.

 Ipak, mi to skupo plaćamo, jer nas taj porast opće osjetljivosti čini i posebno ranjivima.

Može se postati manje ranjivim postajući manje osjetljivim - više kamenom, manje čovjekom - no time i manje sposobnim da doživi ugodu.

Osjetljivost zahtijeva visok stupanj mekoće i krhkosti - očne jabučice, slušni bubnjići, osjetilni pupoljci i živčani završeci imaju svoj vrhunac u naročito finom moždanom organizmu.

Sve to nije samo meko i lomno, nego i lako potrošivo.

Čini se da ne postoji djelotvoran način da se smanji krhkost i potrošivost živoga tkiva koji ne bi istodobno umanjio i njegovu životnost i osjetljivost.

Želimo li doživjeti snažne užitke, moramo se pripremiti i za velike patnje.

 Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo, no, čini se da prvo ne možemo imati bez ovog potonjeg.

Zaista, kao da se to dvoje mora na neki način izmjenjivati, jer je stalan osjećaj ugode podražaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uvećati.

A njegov će porast očvrsnuti osjetilne pupoljke, ili se promijeniti u bol.

Ako ustrajno izbjegavate obilne obroke, uništit ćete tek, ili ćete se razboljeti.

I zato, do stupnja do kojega se život smatra nečim dobrim, smrt se mora držati proporcionalno velikim zlom.

Što smo više sposobni voljeti drugu osobu i uživati u njenom društvu, to veća mora biti naša tuga kad ona umre, ili nas napusti.

Što se dublje snaga svijesti usuđuje krenuti u iskustveno, to veću cijenu treba platiti za svoje spoznaje.

Razumije se, pokatkad bismo se trebali upitati nije li život otišao predaleko tim smjerom, je li "ova igra uopće vrijedna truda", i ne bi li bilo bolje da se evolucija okrene onom jedinom preostalom mogućem smjeru - unatrag, do razmjernog mira što ga posjeduju životinje, biljke i minerali.

Učestalo se pokušava provoditi ponešto slično.

Žena, koja je propatila zbog duboko povrijeđenih osjećaja u ljubavi ili braku, zaklinje se kako nikada više neće dopustiti nekom muškarcu da se poigrava njenim osjećajima i tako postaje stroga i ogorčena usidjelica.

Gotovo se još češće može naići na osjetljiva mladića, kojega u školi uče kako da očvrsne za život, i to obavijajući se ljušturom i stavom "razbijača".

Kao odrastao, on u samoobrani preuzima ulogu malograđanina, koji cjelokupnu intelektualnu i emocionalnu kulturu drži ženskastom i "svilenkastom".

Dovedeno do svog krajnjeg ekstrema, logičan prekid te reakcije na život bilo bi - samoubojstvo.

Za strogu i ogorčenu osobu to je uvijek djelomice samoubojstvo; jer je jedan dio nje već ionako mrtav.

I zato, želimo li biti posve ljudski, posve živi i svjesni, čini se da moramo biti voljni i patiti za svoja zadovoljstva.

Bez takve spremnosti nije moguć rast u jačini svjesnosti.

Ipak, općenito govoreći, mi baš i nismo spremni na to, pa bi već i pretpostavka da to možemo, mogla biti čudna.

Naime, "priroda u nama" toliko se buni protiv patnje da se čak i samo spominjanje "spremnosti" na patnju iznad određene točke može učiniti nemogućim i besmislenim.

U tim okolnostima, život kojim živimo predstavlja kontradikciju i sukob.

Budući da naša svijest mora uključivati oboje - i užitak i patnju - čeznuti za zadovoljstvom uz isključenje patnje znači, u konačnici, težiti za gubitkom svijesti.

A kako bi takav gubitak u načelu bio isto što i smrt, to znači da što se više borimo za život (shvaćen kao užitak), to više zapravo ubijamo ono što volimo.

Zaista, to je uobičajeno stajalište čovjeka o mnogim stvarima koje voli.

Jer veći dio ljudskih djelatnosti oblikuje se tako da učini trajnima ona iskustva i razonode koje se vole samo zato jer se mijenjaju.

Glazba je radost zbog svog ritma i protoka.

No, kad se zaustavi, a neka nota ili akord produži iznad predviđenog vremena, ritam je uništen.

I život na sličan način teče svojim tokom, a promjena i smrt njegovi su nezaobilazni dijelovi.

Raditi na njihovu isključenju znači raditi protiv života, međutim, jednostavan iskustveni doživljaj izmjenjivanja patnje i zadovoljstva ni u kojem slučaju nije i suština problema ljudi.

Razlog zbog kojega želimo da naš život nešto znači, zbog kojega tragamo za Bogom ili vječnim životom nije samo u tome što nastojimo izbjeći iskustvo trenutne boli.

Nije niti u tome da preuzimamo stajališta i uloge kao naviku nastalu uslijed neprekidne samoobrane.

Stvarni problem nije posljedica bilo kakve trenutne osjetljivosti na patnju, nego naših čudesnih moći sjećanja i predviđanja - ukratko, proizlazi iz naše svijesti o vremenu.

Da bi bila sretna, životinji je dovoljno što uživa u ovom trenutku.

No, teško da se čovjek može time imalo zadovoljiti.

On se mnogo više bavi time da ima ugodna sjećanja i očekivanja - naročito ovo potonje.

Tek kad su ona osigurana, čovjek se može uhvatiti u koštac s vlastitom izrazito lošom sadašnjošću.

Bez ove sigurnosti, može se osjećati veoma jadnim čak usred trenutnog fizičkog užitka.

Alan Watts