IV. MUDROST TIJELA - 5

 

Nerazumno je upuštati se u rat u kojem će svi izgubiti.

Ni jedna strana ne želi rat, pa ipak, budući da živimo u tom začaranom
krugu, započinjemo rat kako bismo spriječili drugu stranu da ne započne prva.

Naoružavamo se, znajući da će - ne
učinimo li to mi - to učiniti druga strana, što je poprilično točno, jer ako se mi ne naoružamo, druga će strana to učiniti da bi zadobila početnu prednost i bez stvarno započete bitke.

Ovo racionalno stajalište nametnulo nam je dvojbu sv. Pavla: "Htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije i učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću."

Samo, to nije baš tako kako je sv. Pavao pretpostavljao, jer je volja, ili "duh", razuman, a putenost je izopačena.

To je zato jer "kuća podijeljena unutar sebe ne može opstati".

Čitav je organizam izopačen jer je mozak odvojen od trbuha, a glava nije svjesna svoje ujedinjenosti s repom.

Malo je razloga za nadu da će se u nekoj skorijoj budućnosti zdravstveno stanje društva popraviti.

Čini se da onaj začarani krug mora postati još nesnošljivijim, još očitije i očajnije cirkularnim, prije nego što se značajniji broj ljudi ne probudi i ne sagleda ovu tragičnu šalu koju izvodi na sebi samima.

Ali, za one koji jasno uviđaju da se radi o krugu i zbog čega je to upravo krug, nema druge mogućnosti, osim da prestanu kružiti.

Jer, čim sagledate čitav ciklus, nestaje i iluzija da je glava razdvojena od repa.

A tada, kad iskustvo prestane oscilirati i iskrivljavati se, iznova može postati osjetljivo na mudrost tijela, na prikrivene dubine vlastite supstancije.

Budući da govorim o mudrosti tijela i o potrebi da priznamo kako smo mi
materijal, to ne treba shvatiti kao filozofiju "materijalizma" u opće prihvaćenom smislu.

Ne tvrdim da je krajnja stvarnost - materija.

Materija je riječ, zvuk što podrazumijeva oblike i uzorke koje je preuzeo proces.

Mi ne znamo što je taj proces, jer on nije "što" - to jest, nešto što se može definirati već utvrđenom koncepcijom ili mjerilom.

Želimo li zadržati stari način izražavanja koristeći i dalje pojmove kakvi su "duhovno" i "materijalno", tada duhovno mora značiti "ono što se ne može definirati", i koje - budući da je živuće - zauvijek mora izmicati
okvirima svakoga ustaljenog oblika.

 Materija je naziv za duh.

Nakon svega rečenog, i mozak je zaslužio da se izreče pokoja riječ u njegovu korist!

Naime, mozak je, uključujući
i njegova središta za razmatranje i proračunavanje, dio i proizvod tijela.

On je jednako prirodan kao što su srce i želudac, a - ispravno korišten - čovjeku postaje sve drugo, samo ne i njegov neprijatelj.

Ali, da bi se ispravno koristio, mora se nalaziti na svome pravome mjestu, jer - mozak je stvoren za čovjeka, a ne čovjek za svoj mozak.

Drugim riječima, funkcija mozga je da služi sadašnjosti i onome što je stvarno, a ne da čovjeka nagoni u
bjesomučnu potjeru za nekim fantomom zvanim budućnost.

Nadalje, u našem uobičajenom stanju mentalne napetosti mozak ne radi kako treba, i zato nam se čini da njegove apstrakcije sadrže toliko mnogo stvarnosti.

Kad srce ne radi kako treba, mi smo posve svjesni njegovih otkucaja;
to postaje nepravilnost, pravo udaranje u grudima.

Najvjerojatnije jest da naša zaokupljenost razmišljanjem i
planiranjem, zajedno s osjećajem mentalne zamorenosti, potiče određene smetnje u mozgu.

Mozak bi trebao, a u nekim slučajevima to i čini, proračunavati i umovati nesvjesnom lakoćom, onakvom kakvom rade i drugi organi u tijelu.

Pa konačno, mozak nije mišić, i zato nije ni oblikovan da podnosi napore i napetosti.

Ali, kad ljudi pokušavaju razmišljati ili usredotočiti se na nešto, ponašaju se kao da svoje mozgove nastoje prisiliti na to.

Iskrivljuju lica, mršte obrve, a mentalnom problemu pristupaju kao da se radi o podizanju teških opeka.

A ipak, nikakva naprezanja i napinjanja nema kada se, primjerice, probavlja hrana, ili kad se slabije vide, čuju i primaju drugi živčani podražaji.

Ono "svjetlosno brzo živo računalo", koje dugačku kolonu brojki može zbrojiti već na prvi pogled, onaj intelektualni genij koji cijelu pročitanu stranicu može shvatiti za nekoliko sekundi, ili
glazbeno čudo kao Mozart, kojega je već od ranog djetinjstva mogao prožeti sklad i kontrapunkt glazbe - sve su to primjeri ispravnog korištenja tog najčudesnijeg instrumenta od svih kojima čovjek raspolaže.

I oni među nama koji nisu geniji znaju ponešto o ovim sposobnostima.

Uzmite, primjerice, anagram
POCATELDIMC.

Satima možete raditi na ovim slovima pokušavajući sustav za sustavom u njihovu
raspoređivanju, da biste otkrili prikrivenu riječ.

Ali, pokušajte umjesto toga samo pogledati anagram opuštena,
rasterećena uma, i vrlo brzo vaš će mozak pronaći rješenje, bez i najmanjeg napora.

S pravom osjećamo nepovjerenje prema "brzim" odgovorima svojih napetih i rastresenih umova, no upravo su brza i gotovo nesvjesna
rješenja logičkih problema, do kojih se dolazi bez napora ono što nam mozak i treba odašiljati.

Ako radi kako treba, mozak je najviši oblik "instinktivne mudrosti".

To znači da bi trebao raditi kao i instinkt goluba-pismonoše pri povratku kući, i kao oblikovanje fetusa u maternici - bez verbalizacije tog procesa, i bez znanja o tome "kako" se to događa.

Mozak svjestan sebe, kao i srce svjesno sebe, predstavlja nepravilnost koja se iskazuje u akutnom osjećaju rascjepa između moga "Ja" i mog iskustva.

Mozak može preuzeti ispravno ponašanje samo ako svijest
radi ono čemu je i namijenjena: ne iskrivljavanju i pokušaju da se pobjegne od stvarnosti, nego tako da je bude posve svjesna, i to bez ikakva napora.

Alan Watts