V. BITI SVJESTAN - 3

Ali, što je sa sjećanjima?

Valjda ja kroz sjećanje mogu također znati i što je prošlost?

Pa dobro, prisjetite se nečega.

Prisjetite se događaja, kad ste opazili nekog prijatelja dok je šetao ulicom.

Čega ste pri tome svjesni?

Vi zapravo ne gledate stvarni događaj, to jest svog prijatelja kako se udaljava ulicom.

Vi ne možete potrčati za njim i
stisnuti mu ruku, ili od njega dobiti odgovor na pitanje koje ste mu zaboravili postaviti kad ste ga prošli put zaista sreli.

Drugim riječima, vi uopće ne gledate pred sobom stvarnu prošlost.

Vi gledate samo sadašnji trag te prošlosti.

To je kao kad ugledate tragove ptice na pijesku.

Vidim sadašnje tragove.

Ne vidim istodobno i pticu koja je
ostavila te tragove, jer se to dogodilo možda sat ranije.

Ptica je odlepršala i ja je nisam svjestan.

No, iz tragova zaključujem da je bila ovdje.

Na temelju sjećanja i vi zaključujete da su postojali protekli događaji.

 Ali, niste svjesni bilo kakvih prošlih događaja.

Prošlost znate samo u sadašnjosti, i to kao dio te sadašnjosti.

Sad vidimo da je naše iskustvo u potpunosti stvar trenutka.

Postoji shvaćanje da je svaki trenutak toliko neuhvatljiv i tako kratak da čak ne stižemo o njemu niti razmisliti, i već je nestao.

Prema drugom shvaćanju, taj je
trenutak uvijek ovdje, budući da ne poznajemo nikakav drugi trenutak, osim sadašnjeg.

On stalno umire, postajući
prošlost brže nego to naša mašta može shvatiti.

A ipak, on se istodobno neprestano iznova rađa, uvijek je nov,
jednakom se brzinom pojavljuje iz one potpune nepoznanice koju zovemo budućnost.

I samo razmišljanje o tome gotovo da nas ostavlja bez daha.

Reći da je iskustvo stvar trenutka zapravo znači reći da su iskustvo i sadašnji trenutak isto.

Reći da ovaj trenutak umire bez prestanka ili postaje prošlost, te da se uvijek iznova rađa ili pojavljuje iz nepoznatog znači reći to isto i o
iskustvu.

Iskustvo koje ste upravo stekli nepovratno je nestalo, i sve što vas još podsjeća na njega vrsta je brazde
ili trag u sadašnjosti, koji nazivamo sjećanjem.

I iako možete nagađati o tome kakvo će biti vaše sljedeće iskustvo, vi to u stvarnosti ne znate.

Štošta bi se moglo dogoditi.

Ali, iskustvo koje se događa sada je novorođenče, koje nestaje prije negoli je uopće započelo odrastati.

Dok promatrate ovo sadašnje iskustvo, jeste li svjesni da ga netko promatra?

Možete li, osim samog iskustva,
pronaći i onoga tko ga doživljava?

 Možete li istodobno pročitati ovu rečenicu i misliti o sebi kako je čitate?

Otkrit ćete da - želite li razmisliti o sebi kako je čitate - morate za djelić sekunde prestati čitati.

Prvo iskustvo je čitanje.

Drugo iskustvo je misao: "Ja čitam".

 Možete li igdje pronaći osobu koja misli sljedeću misao: "Ja upravo čitam."

Drugim riječima - ako je sadašnje iskustvo misao: "Ja upravo čitam", možete li misliti o samome sebi kako razmišljate o toj misli?

Još jednom, morate prestati misliti samo: "Ja upravo čitam".

Prelazite u treće iskustvo, koje se sastoji od misli: "Ja mislim o tome da čitam".

Ne dopustite da vas strelovitost kojom se ove misli izmjenjuju uljuljka u osjećaj da ste ih sve pomišljali u istom trenutku.

Nego, što se ovdje dogodilo?

Vi nikada, ni u jednom trenutku niste bili sposobni odvojiti sebe od svoje sadašnje misli, ili od svog sadašnjeg iskustva.

Prvo sadašnje iskustvo bilo je čitanje.

Kad ste pokušali misliti o sebi kako
čitate, iskustvo se izmijenilo, pa je sljedeće sadašnje iskustvo bila misao: "Ja upravo čitam".

Niste se mogli odvojiti od tog iskustva, a da ne prijeđete na drugo iskustvo.

Vrtjeli ste se u krugu.

Dok ste mislili: "Ja čitam ovu
rečenicu", vi je niste čitali.

Drugim riječima, u svakom od sadašnjih iskustava vi ste bili svjesni jedino tog iskustva.

Nikad niste bili svjesni da ste ga svjesni.

Nikada niste bili u stanju razdvojiti mislioca od misli, znalca od znanja.

Sve što ste uopće pronašli bila je nova misao, novo iskustvo.

Biti svjestan, dakle, znači biti svjestan misli, osjećaja, osjeta, želja i svih drugih oblika iskustva.

Nikada, ni u jednom trenutku, vi niste svjesni nečega što ne bi bilo iskustvo, misao ili osjećaj, već bi bilo osoba koja doživljava
iskustvo, koja misli ili osjeća.

Pa ako je tako, što nas uopće tjera da pomislimo kako nešto takvo postoji?

Mogli bismo reći da je "Ja", koje je mislilac, zapravo naše fizičko tijelo i mozak.

Ali, ovo tijelo nije ni na koji način odvojeno od svojih misli i osjeta.

 Recimo, kad imate osjet dodira, taj je osjet dio vašega tijela.

Sve dok osjet traje, ne možete udaljiti svoje tijelo od njega, kao što ne možete odšetati od svoje glavobolje, ili od vlastitih nogu.

Tako dugo dok on postoji, taj osjet je vaše tijelo, i on je - vi sami.

Tijelo možeš izvući iz nekog neudobnog stolca i udaljiti se, no ne možeš ga udaljiti od osjeta koji ti govori da je taj stolac neudoban.

 

Alan Watts