Mudrost Nesigurnosti - Poruke za Doba Tjeskobe

 

 

 Alan Watts

I. DOBA TJESKOBE

Prema svim svojim vanjskim pojavnostima, naš je život tek iskrica svjetla između jedne i druge vječne tame.

Ni razdoblje između tih dviju tmina nije dan bez oblačka, jer što smo više sposobni osjetiti zadovoljstvo, to smo više izloženi boli i ta je bol - bila ona u pozadini ili u prvom planu - uvijek s nama.

 Naviknuli smo se učiniti svoje postojanje vrijednim, a to nam je omogućilo vjerovanje da postoji i nešto više od ove vanjske pojavnosti – da živimo za budućnost, koja dolazi nakon ovozemaljskog života.

 Čini se da vanjska pojavnost baš i nema smisla.

Ako živjeti znači skončati u boli, nepotpunosti i ništavilu, čini se da je to tek okrutno i isprazno iskustvo za bića koja su rođena za spoznavanje, nadu, stvaralaštvo i ljubav.

Čovjek, kao biće razuma, želi da njegov život ima smisao, pa mu je bilo teško povjerovati da je tako, osim ako ne postoji i više od onoga što vidi - osim ako ne postoji vječni poredak i vječni život nakon nesigurnog i trenutnog iskustva života i smrti.

Možda mi se neće oprostiti što ova ozbiljna pitanja uvodim s pomalo frivolnim prizvucima, ali problem traganja za smislom u ovom prividnom iskustvenom kaosu podsjeća me na onu djetinjastu želju, da nekome poštom pošaljem malo vode.

Primatelj odvezuje uzicu, a u krilo mu se izlijeva prava poplava.

Samo, ova igra ne bi nikad uspjela, jer je izbezumljujuće nemoguće omotati i uvezati pola litre vode u papirnati paket.

Postoje, doduše, i papiri koji se ne bi raspali iako su već vlažni, ali nije moguće sabiti vodu u bilo kakav oblik kojim bi se moglo rukovati, niti je moguće zavezati uzicu tako da se paket ne rasprsne.

 Što se više nastoje proučavati rješenja raznih problema u politici i gospodarstvu, u umjetnosti, filozofiji i religiji, to se više stječe dojam o iznimno nadarenim ljudima, koji su svoju dovitljivost posve istrošili na pokušaju da vodu života omotaju u uredne i trajne paketiće.

 Mnogo je razloga zbog kojih bi to trebalo biti jasno, posebno nekome tko živi danas.

Toliko mnogo znamo o povijesti, o svim onim paketićima koji su se ranije vezivali i posve se rasprsnuli.

 Znamo tolike pojedinosti o problemima života, da se oni odupiru lakim pojednostavljenjima i čine se složenijima i bezobličnijima no ikad prije.

 Nadalje, znanost i industrija toliko su povećale i užurbanost i okrutnost življenja, da izgleda kako se naši paketići svakim danom raspadaju sve brže i brže.

Tako se javlja i osjećaj da živimo u doba neuobičajene nesigurnosti.

U proteklih stotinu godina slomile su se tolike davno uspostavljene tradicije - tradicija obiteljskog i društvenog života, vladavine, gospodarskog poretka, vjerskih uvjerenja.

 Kako godine prolaze, čini se da imamo sve manje i manje uporišta za koje bismo se mogli uhvatiti, sve
manje stvari koje bismo mogli držati posve ispravnima i istinitima, pouzdanima za sva vremena.

Za neke je to dobrodošlo olakšanje od ograničenja koja nam nameću moralne, društvene i duhovne dogme.

Za druge je to opasan i užasavajući prekid s razumom i pameću, jer nastoji ljudski život srozati u beznadni kaos.

Možda je većini trenutni osjećaj olakšanja dao kratak predah da bi potom uslijedila najdublja tjeskoba.

Naime, ako je sve relativno, ako je život tek bujica bez oblika ili cilja, u čijim naplavinama ne može potrajati apsolutno ništa što bi se spasilo, čini se da je on nešto u čemu "nema budućnosti", a time ni nade.

Čini se da ljudska bića mogu biti sretna samo dok pred sobom imaju budućnost kojoj se mogu radovati - pa bila to "bolja vremena" koja će doći možda već sutra, ili vječni život nakon smrti.

 Iz različitih razloga sve više i više ljudi misli da je sve teže vjerovati u ovo potonje.

S druge strane, ono prvo ima nedostatak da je - kad i dođu ta "bolja vremena" - teško u njima potpuno uživati bez nekog obećanja da pristiže i više od toga.

 Ovisi li sreća uvijek o nečemu što se očekuje od budućnosti, tada progonimo neku divlju svjetlost koja neprestano izmiče našem dosegu i nestaje u bezdanu smrti.