Ponekad bih htio znati što bi osoba iz malog sela na Tibetu osjećala ako bi ga iznenada doveli u moderan grad sa svom njegovom neprirodnom teh­nologijom.

Vjerojatno bi pomislio da je već umro i da je u bardo stanju.

Blenuo bi nepovjerljivo u avione što lete nebom iznad njega, ili u nekoga tko tele­fonski razgovara s drugom osobom na drugoj strani svijeta.

Uzeo bi zasi­gurno da posvjedočuje čudima.

A ipak sve je to normalno nekome tko živi u modernom svijetu zapadnjačkog odgoja, koji objašnjava znanstvenu poza­dinu tim stvarima, korak po korak.

Upravo na isti način, u tibetanskom budizmu postoji temeljni, uobičajeni, elementarni duhovni odgoj, sveukupan duhovni trening za prirodni bardo ovoga života, koji vam daje osnovno bogatstvo , ABC liječnik uma.

Osnove tog treninga su, takozvana „tri oruđa mudrosti": mudrost da se sluša i čuje, mudrost mišljenja i dubokog razmišljanja, i mudrost meditacije.

Pomoću njih mi smo izazvani da ponovno probudimo našu istinsku prirodu.

Pomoću njih mi otkrivamo i utjelovljujemo radost i slobodu što zaista i jesmo, a što zovemo „mudrost nesebičnosti".

Zamislite osobu koja se neočekivano budi u bolnici nakon prometne nesreće ustanovivši da pati od totalne amnezije.

Izvanjski, sve je netaknuto: ima isto lice i oblik, njeni osjećaji i njen um su tu, ali nema nikakav pojam ili bilo kakav trag u sjećanju o tome tko ona zaista jeste.

Na točno isti način, mi se ne možemo sjetiti našeg istinskog identiteta, naše izvorne prirode.

Mahnito, i u pravoj stravi, tražimo uokolo improvizirajući neki drugi iden­titet, za kojeg se hvatamo svim očajem nekoga tko neprestano pada u bezdan.

Taj lažan i iz neznanja prisvojen identitet je „ego".

Zato je ego nepostojanje pravog znanja o tome tko mi zaista jesmo, zajedno s njegovim posljedicama: sudbinski se hvatajući za, po svaku cijenu, loše skrpanog zajedno, privremenog pomagala slike o sebi, jednog neizbježivog dvoličnog šarlatana „ja", koji se nastavlja mijenjati i to mora, da bi održao živom lažnu pretpostavku o svome postojanju.

Na tibetanskom ego se kaže dak džin, što znači „posezanje za svojim ja".

Ego je, dakle, definiran kao neprekidno kretanje posezanja za prividnom pre­dodžbom o „ja" i „moj", ja i drugi, i svim shvaćanjima, pojmovima, željama i djelatnostima koje će podupirati tu prividnu konstrukciju.

Takovo pose­zanje je od početka jalovo i osuđeno na razočaranje, jer nema osnove ili istine u njemu, i ono za čime posežemo je po svojoj pravoj prirodi neuhvatljivo.

Činjenica da imamo potrebu posezanja za svime i neprekidno nastavljamo pohlepno posezati ukazuje da u dubini sebe znademo da ja urođeno ne postoji.

Iz te tajne, obeshrabrenog znanja proizlaze sve naše temeljne nesigurnosti i strah.

Tako dugo dok ne budemo demaskirali ego, on će nas nastaviti nasamarivati, kao loš državnik koji se beskrajno hvali lažnim obećanjima, ili odvjetnik koji neprestano izmišlja spretne laži i obrane, ili domaćin govor­nog programa koji neprekidno govori, održavajući tok udvornog i ispraz­nog uvjerljivog brbljanja, a koji u biti ne kaže baš ništa.

Životi neukosti doveli su nas do toga da poistovjećujemo cjelokupno naše biće s egom.

Njegov najveći uspjeh je zavesti nas da vjerujemo da su njegove najbolje koristi i naše, i čak izjednačavajući naše vlastito preživlja­vanje s njegovim.

Okrutna je ironija, uzeti u obzir da su ego i njegovo gra­bljenje u srži sveg našeg paćenja. Ipak, ego je toliko uvjerljiv, da smo toliko dugo vremena od njega bili nasamareni, te da nas užasava pomisao da bismo ikada mogli ostati bez ega - nesebični.

Biti bez jastva, ego nam šapuće, je izgubiti svu krasnu bajku o ljudskom biću, biti pretvoren u bezizražajnog robota ili nerazumno bilje.

Ego briljantno igra na naš osnovni strah od gubljenja kontrole i na strah od nepoznatog.

Mogli bismo reći: „Zaista bih trebao napustiti ego, toliko patim; ali ako učinim tako, što će se dogoditi samnom?"

Ego će se ljubazno složiti: „Znam da sam ponekad štetan, i vjeruj mi, posve shvaćam ako hoćeš da odem.

Ali hoćeš li to zaista?

Pomisli: ako doi­sta odem, što će se dogoditi s tobom?

Tko će te čuvati?

Tko će te štititi i bri­nuti se o tebi kao što sam se ja sve ove godine?"

I čak da možemo prozreti laži ega, naprosto smo preplašeni da ga napustimo, jer bez ikakvog istinskog znanja o prirodi našeg uma, ili o istinskom identitetu, mi jednostavno nemamo drugog izlaza.

Uvijek iznova popuštamo njegovim zahtjevima s istom tužnom samo-mržnjom kao što se alkoholičar osjeća posežući za pićem za koje zna da ga uništava, ili ovisnik o drogi koji drhtavo traži drogu znajući da će ga nakon kratke opijenosti samo ostaviti utučenoga i očajnog.