PROČITANO

647

PUTA

OD 14.01.2018.

MUDROST BEZ-SEBNOSTI

Vezani članci

Zamislite osobu koja se neočekivano budi u bolnici nakon prometne nesreće ustanovivši da pati od totalne amnezije. Izvanjski, sve je netaknuto: ima isto lice i oblik, njeni osjećaji i njen um su tu, ali nema nikakav pojam ili bilo kakav trag u sjećanju o tome tko ona zaista jeste. Na točno isti način, mi se ne možemo sjetiti našeg istinskog identiteta, naše izvorne prirode.

Ponekad bih htio znati što bi osoba iz malog sela na Tibetu osjećala ako bi ga iznenada doveli u moderan grad sa svom njegovom neprirodnom tehnologijom.

Vjerojatno bi pomislio da je već umro i da je u bardo stanju.

Blenuo bi nepovjerljivo u avione što lete nebom iznad njega, ili u nekoga tko telefonski razgovara s drugom osobom na drugoj strani svijeta.

Uzeo bi zasigurno da posvjedočuje čudima.

A ipak sve je to normalno nekome tko živi u modernom svijetu zapadnjačkog odgoja, koji objašnjava znanstvenu pozadinu tim stvarima, korak po korak.

Upravo na isti način, u tibetanskom budizmu postoji temeljni, uobičajeni, elementarni duhovni odgoj, sveukupan duhovni trening za prirodni bardo ovoga života, koji vam daje osnovno bogatstvo, ABC liječnik uma.

Osnove tog treninga su, takozvana „tri oruđa mudrosti": mudrost da se sluša i čuje, mudrost mišljenja i dubokog razmišljanja, i mudrost meditacije.

Pomoću njih mi smo izazvani da ponovno probudimo našu istinsku prirodu.

Pomoću njih mi otkrivamo i utjelovljujemo radost i slobodu što zaista i jesmo, a što zovemo „mudrost nesebičnosti".

Zamislite osobu koja se neočekivano budi u bolnici nakon prometne nesreće ustanovivši da pati od totalne amnezije.

Izvanjski, sve je netaknuto: ima isto lice i oblik, njeni osjećaji i njen um su tu, ali nema nikakav pojam ili bilo kakav trag u sjećanju o tome tko ona zaista jeste.

Na točno isti način, mi se ne možemo sjetiti našeg istinskog identiteta, naše izvorne prirode.

Mahnito, i u pravoj stravi, tražimo uokolo improvizirajući neki drugi identitet, za kojeg se hvatamo svim očajem nekoga tko neprestano pada u bezdan.

Taj lažan i iz neznanja prisvojen identitet je „ego".

Zato je ego nepostojanje pravog znanja o tome tko mi zaista jesmo, zajedno s njegovim posljedicama: sudbinski se hvatajući za, po svaku cijenu, loše skrpanog zajedno, privremenog pomagala slike o sebi, jednog neizbježivog dvoličnog šarlatana „ja", koji se nastavlja mijenjati i to mora, da bi održao živom lažnu pretpostavku o svome postojanju.

Na tibetanskom ego se kaže dak džin, što znači „posezanje za svojim ja".

Ego je, dakle, definiran kao neprekidno kretanje posezanja za prividnom predodžbom o „ja" i „moj", ja i drugi, i svim shvaćanjima, pojmovima, željama i djelatnostima koje će podupirati tu prividnu konstrukciju.

Takovo posezanje je od početka jalovo i osuđeno na razočaranje, jer nema osnove ili istine u njemu, i ono za čime posežemo je po svojoj pravoj prirodi neuhvatljivo.

Činjenica da imamo potrebu posezanja za svime i neprekidno nastavljamo pohlepno posezati ukazuje da u dubini sebe znademo da ja urođeno ne postoji.

Iz te tajne, obeshrabrenog znanja proizlaze sve naše temeljne nesigurnosti i strah.

Tako dugo dok ne budemo demaskirali ego, on će nas nastaviti nasamarivati, kao loš državnik koji se beskrajno hvali lažnim obećanjima, ili odvjetnik koji neprestano izmišlja spretne laži i obrane, ili domaćin govornog programa koji neprekidno govori, održavajući tok udvornog i ispraznog uvjerljivog brbljanja, a koji u biti ne kaže baš ništa.

Životi neukosti doveli su nas do toga da poistovjećujemo cjelokupno naše biće s egom.

Njegov najveći uspjeh je zavesti nas da vjerujemo da su njegove najbolje koristi i naše, i čak izjednačavajući naše vlastito preživljavanje s njegovim.

Okrutna je ironija, uzeti u obzir da su ego i njegovo grabljenje u srži sveg našeg paćenja.

Ipak, ego je toliko uvjerljiv, da smo toliko dugo vremena od njega bili nasamareni, te da nas užasava pomisao da bismo ikada mogli ostati bez ega - nesebični.

Biti bez jastva, ego nam šapuće, je izgubiti svu krasnu bajku o ljudskom biću, biti pretvoren u bezizražajnog robota ili nerazumno bilje.

Ego briljantno igra na naš osnovni strah od gubljenja kontrole i na strah od nepoznatog.

Mogli bismo reći: „Zaista bih trebao napustiti ego, toliko patim; ali ako učinim tako, što će se dogoditi samnom?"

Ego će se ljubazno složiti: „Znam da sam ponekad štetan, i vjeruj mi, posve shvaćam ako hoćeš da odem.

Ali hoćeš li to zaista?

Pomisli: ako doista odem, što će se dogoditi s tobom?

Tko će te čuvati?

Tko će te štititi i brinuti se o tebi kao što sam se ja sve ove godine?"

I čak da možemo prozreti laži ega, naprosto smo preplašeni da ga napustimo, jer bez ikakvog istinskog znanja o prirodi našeg uma, ili o istinskom identitetu, mi jednostavno nemamo drugog izlaza.

Uvijek iznova popuštamo njegovim zahtjevima s istom tužnom samo-mržnjom kao što se alkoholičar osjeća posežući za pićem za koje zna da ga uništava, ili ovisnik o drogi koji drhtavo traži drogu znajući da će ga nakon kratke opijenosti samo ostaviti utučenoga i očajnog.