Postoji li moj um izvan mene?

Tko sam ja, ako ne moj um?

Mnogi od nas iskusili su teške trenutke nutarnjeg sukoba u kojem kao da se u nama raspravljaju dvije različite osobe, da bi se na kraju složili s jednom od njih.

Ponekad nas čak iznenadi kad uvidimo da naš um kao da ima vlastiti um.

“Ne znam što mi je bilo,” kažemo zbunjeni, “kako sam se mogao tako ponašati?”

To nije način na koji bismo se odlučili ponašati u našim boljim trenucima.

Možda je upravo u tome stvar – naši bolji trenuci su kad našim djelovanjem upravlja naše više ja.

Ne čini se nama sličnim jer naš um zapravo nije ono što jesmo.

On je oruđe kojim se služimo, ali nije ono što mi jesmo.

A tko smo onda zapravo?

Što se nalazi iznad naših misli, osjećaja i tijela?

Mnoge tradicije govore o duši, netjelesnoj nematerijalnoj biti koja tijelu daje život.

Vjeruje se da taj dio, ni fizički ni opipljiv, nastavlja postojati čak i nakon smrti tijela.

Taj dio nas – za koji mnogi vjeruju da je najvažniji dio – jest vječan i neograničen, a ne privremen i ograničen poput tijela.

Na pitanje “Posjedujete li dušu?”, drevni bi filozofi odgovarali: “Ne – ja jesam duša, ono što posjedujem jest tijelo.”

Duša…

Sama ta riječ u nama budi nešto uzvišeno.

Potiče nas da poželimo dosegnuti to nešto neopisivo što je toliko čisto i suptilno da ga je teško opisati riječima i definirati jezikom.

Tako da se pitamo: što je to više ja koje se naziva duh o kojem većina tradicija govori kao o klasičnoj suprotnosti materiji?

Grčki filozofi razlikuju ono što većina nas naziva umom od duha, nazivajući naš psihički svijet misli i osjećaja psyche, a naše više ja, ili duh, nous.

Oni jasno razlikuju motive i manifestacije svakog od njih.

Kažu da naša psiha funkcionira poput zrcala te da može odražavati ili naše niže ja, ispunjeno našim animalnim impulsima i kolopletom emocija koje ih prate, hranjeno egom, ili može odražavati naše više, nesebično, humano ja koje prepoznaje sebe kao dio čovječanstva te se osjeća dijelom sveg života potaknutog duhom koji teži harmoniji.

Na sličan se način u indijskoj filozofiji opisuje koncept dviju razina uma: manas, objektivan, jasno raščlanjujući um koji pripada našem višem ja, te kama manas, subjektivan um koji je pod utjecajem kame, odnosno osobnih želja, i zapravo je njima zamagljen te robuje njihovim zahtjevima.

Ovaj aspekt uma pripada nižem ja i to nismo u stvarnosti mi – on je samo prijenosnik, oruđe čija je namjena pomoći nam u razmišljanju, organizaciji i računanju.

Ali čini se da ponekad radi na autopilotu, ili još gore, ponaša se poput zahuktalog vlaka za koji nam izgleda kao da jednostavno nemamo dovoljno snage zaustaviti ga, čak i kad znamo da juri prema nevoljama, poput ispada bijesa za koji znamo da će dovesti do daljnjih napetosti u odnosu i, umjesto zalječenja, imati potpuno suprotan učinak od onog koji nam je bio istinska namjera, ili trenutka sebičnosti koji nas tjera da učinimo nešto zbog čega ćemo požaliti, pa svejedno to učinimo; ili jednostavno neprestanog odgađanja stvari koje izbjegavamo učiniti jer nam se čine previše zamornima – sve dok se ne otmu kontroli te smo uhvaćeni u posljedice oluje do koje nije trebalo doći.

Tako bespomoćno stojimo i gledamo sebe kako stalno iznova upadamo u iste zamke jer ignoriramo manas i dopuštamo kama manasu da preuzme kontrolu.

A on nas u skladu sa svojom prirodom, opterećen željama, vuče prema dolje.

U takvim trenucima osjećamo da je naš um naš neprijatelj.

Osim pretjeranog razmišljanja, koje nas uvaljuje u najrazličitije nevolje, uobičajena zamka u koju upadamo jest i lažan osjećaj mira.

Kažu: “Dokon um đavolje je igralište.”

Ako kama manas nije usmjeren prema nečemu produktivnom i pozitivnom, on će se okrenuti nevaljalim mislima.

Stoga ga moramo zadržati na ispravnom putu.

Buddha ga je nazivao “majmunski um”, nešto što moramo ukrotiti i uvježbati kako bi bilo produktivno na razini svog ogromnog potencijala koji rijetko iskazuje.

Kad nije usmjeren, niži um je iluzionist – više majstor u umjetnosti manipulacije nego imaginativan i inspirativan.

Jer radi se o istom entitetu koji ima moć kreirati kako Homerovu Ilijadu tako i Hitlerov Holokaust.

Ako um ima takvu moć, imamo li svi potencijal za kreiranje stihova poput Shakespeareovih ili filmova poput Spielbergovih?

Što je s talentom potrebnim za skladanje skladbi poput Mozartovih te kreiranje remek-djela poput Michelangelovih?

Mogli bismo se zapitati prebiva li ta muza kreativnosti u svima nama ili je to blagoslov darovan samo nekolicini odabranih.

Iako vjerujem da svi imaju taj potencijal, možda, primjerice, ne bismo uspjeli sami shvatiti koncept gravitacije da ga Newton nije prvi shvatio i objasnio nam ga.

Što onda možemo učiniti kako bismo napravili taj skok i premostili bezdan između ograničenog znanja i neograničenog umnog prostranstva koje su veliki ljudi širom svijeta izražavali na različite načine?

Ono što bi nam moglo pomoći su tri I-ja: Imaginacija, Inspiracija i Intuicija.

Za početak, mogli bismo vježbati našu imaginaciju, sposobnost koja se razlikuje od fantazije po tome što se ne radi o pustim željama, nego o promišljenim željama.

Ona napreže našu sposobnost da zamislimo scenarij koji još ne postoji, ali ga možemo oblikovati u našem umu.

To može biti inovacija koja unapređuje naše razumijevanje svijeta, poput teleskopa koji omogućuje da vidimo bezbrojna zviježđa, ili štedi naše vrijeme i trud, poput zrakoplova ili mobilnog telefona.

Pa ipak, iako su ti izumi od velike pomoći, ne možemo reći da su oni dobri sami po sebi – to ovisi o tome kako se njima služimo.

Trebamo se služiti ovim učinkovitim oruđima kako bismo oslobodili svoje vrijeme za razmišljanje o stvarima koje nadilaze našu udobnost te kako bismo uočili potrebe svijeta u kojem živimo.

Ista stvar je i s našim umom.

Sam po sebi, on je jedno od naših najvećih blaga, on analizira i računa. Ali najvažnije od svega, on može zamisliti.

Uz dozu skromnosti možemo shvatiti da ni jedna od naših ideja nije istinski originalna.

Originali već postoje kao arhetipovi, a mi samo kanaliziramo ono što smo od njih nazreli, mali dio koji smo prepoznali i shvatili te stoga možemo podijeliti s drugima, začinjeno našim osobnim izričajem.

Ali sama ideja već postoji i ­oduvijek je postojala.

Stoga je također potrebna inspiracija da uzdigne naš um prema manasu, našoj urođenoj sposobnosti da razmišljamo objektivno i vidimo širu sliku.

Nešto mora pokrenuti naš duh i uzdignuti naš pogled iznad materijalnih ograničenja naše svakodnevice, kako bi nas inspiriralo da istinski pogledamo beskonačnost kozmosa oko nas i pojmimo našu ulogu u njemu; kako bi nam omogućilo da uvidimo ograničenja naših zemaljskih formi, dok učimo kako prepoznati neprocjenjive prilike koje nam omogućuju da ih nadiđemo; kako bismo se vidjeli ne kao ograničena tijela, nego kao neograničeni umovi koji su poslali čovjeka na Mjesec i svemirsku letjelicu Mangalyaan na Mars; kako bismo se prisjetili snage Mahatme Gandhija, Martina Luthera Kinga, Nelsona Mandele i dvanaestogodišnje Malale, koji su izvojevali pobjedu nad nepravdom a da nisu ispalili niti jedan hitac, pa čak niti plotun uvreda, nego su to učinili snagom svog duha.

Ako možemo dosegnuti i povezati se s našim manasom, tom drugom dimenzijom unutar nas, mogli bismo učiniti naš um našim najjačim saveznikom.

Mogli bismo biti na istoj strani, umjesto da jedna polovica uma mora stalno krotiti i obuzdavati drugu.

Uvidjeli bismo da se radi samo o egu koji nosi intelektualnu masku, paradirajući okolo kao gospodar, te odabrali prepustiti uzde kočijašu umjesto da dopuštamo konjima da nas vuku svaki na svoju stranu.

A kompas koji će nam omogućiti da to učinimo jest etika – onaj nutarnji moralni kodeks koji nam pomaže da uvijek iznova biramo ispravno, pravedno i plemenito.

Delia Steinberg Guzmán kaže: “Nije važno što nije u modi biti dobar, pošten, pravedan, razborit, uljudan, hrabar, velikodušan i dostojanstven – istina je da bez tih i drugih sličnih obilježja neće biti kvalitetnog života.

A činjenice to pokazuju.

U duhovnom smislu, bez zadiranja u fanatične i isključive definicije, moraju se ponuditi neki odgovori na pitanja duše koja želi znati što ovdje radimo, odakle dolazimo i kamo idemo… Istina je, svi želimo kvalitetniji život.

Ali mi želimo životu dati njegovo stvarno i široko značenje i osigurati da nas ta kvaliteta unaprijedi u svim aspektima.

Tada ćemo biti učinkovitiji, sretniji, inteligentniji, malo mudriji te se s ponosom zvati ljudskim bićima.”

To je ta velika bitka, Mahabharata, u kojoj se borio Arđuna, naizgled braneći kraljevstvo protiv rođaka koji su se prometnuli u neprijatelje, ali simbolički predstavljajući nutarnju bitku između naših vrlina i nebrojenih želja koje ih prijete potamniti.

I tako, u nastojanju da oslobodimo naše umove i dopustimo si učiniti taj veliki skok prema briljantnosti, treća kvaliteta koju trebamo razviti jest intuicija – neka vrsta trenutnog znanja o tome što je ispravno, jer se oslanja na duboke korijene mudrosti u nama samima.

Internetska stranica Dictionary.com definira intuiciju na sljedeći način: “Intuicija je proces koji nam omogućuje izravnu spoznaju bez analitičkog rasuđivanja, premošćujući jaz između svjesnih i nesvjesnih dijelova našeg uma, kao i između instinkta i razuma.”

Ono u čemu nam intuicija zaista može pomoći jest povezati naš um s našim srcem. Jer negdje između njih nalazi se ono nešto neodredivo koje se zove svijest.

I uvijek nas vodi ili potiče da učinimo ispravnu stvar, donesemo etičnu odluku.

Ono što bi nam moglo pomoći jest povezati se s manasom, jer to je početak izražavanja našeg ljudskog potencijala – sloboda od uma zamagljenog željama prema onom koji vidi harmoniju i želi biti dio nje.

Naša je dužnost, kao i naša privilegija, da u potpunosti živimo ovu priliku.

To je također način da učinimo naš svijet boljim mjestom, tako što će svatko od nas dati najbolje od sebe i time potaknuti lančanu reakciju koja će se širiti oko nas, sve dok, kap po kap, ne nastane bolji ocean… i, osoba po osoba, bolje čovječanstvo.

Autor: Sangeeta  Iyer

http://nova-akropola.hr