Iz intervjua Billa Moyersa s Josephom Campbellom, američkim piscem i profesorom komparativne mitologije i religije

Od najstarijih se dana povijesti čovječanstva susrećemo s mitskim pričama. One se nalaze u korijenu svakog naroda, svake kulture.

U njima je čovjek nalazio smjernice, savjete, putokaze za koračanje vlastitim životnim putem.

Putem koji ga je trebao dovesti do otkrivanja i ostvarivanja smisla života, do velikog jedinstva sa samim sobom, s drugim ljudima i s čitavom prirodom.

U životu današnjeg čovjeka ovim se pričama ne pridaje takva važnost.

Joseph Campbell (1904. – 1987.), američki pisac i profesor komparativne mitologije i komparativne religije, svojim je radom vratio mitologiju na svjetlo dana.

Njemu u čast utemeljena je “Joseph Campbell katedra komparativne mitologije” na Sarah Lawrence Collegeu gdje je predavao gotovo četrdeset godina.

Njegova je učionica uvijek bila prepuna studenata koje je svojim predavanjima “ostavljao bez daha”.

Govorio je kako to nisu obične pričice uz logorsku vatru, nego moćni vodiči lju­dskoga duha.

Pokazivao je kako su mitološke priče širom svijeta, ma kako izgledale različite, u biti jednake.

Njihova je univerzalna istina jednaka, ali je u različitim povijesnim razdobljima samo ispričana na drugačije načine.

Rad Josepha Campbella utjecao je na mnoge njegove studente, kao i znanstvenike, pisce, glazbenike, umjetnike i filmske redatelje.

Jedan je od njih i njegov prijatelj George Lucas koji je, nadahnut Campbellovom knjigom Heroj s tisuću lica, snimio svoje poznato remek-djelo Ratovi zvijezda.

George Lucas i Joseph Campbell postali su dobri prijatelji nakon što je redatelj obznanjujući da mnogo toga duguje Campbellovom radu, pozvao znanstvenika da pogleda trilogiju Ratovi zvijezda.

Tijekom tog posjeta i ponovnog uživanja u junaštvima Lukea Skywalkera ozario se govoreći o tome kako je Lucas napravio “najnoviji i najsnažniji zaokret” u klasičnoj priči o heroju.

“A što je to?”, upitao ga je tada novinar Bill Moyers.

“To je ono što je Goethe rekao u Faustu, ali što je Lucas odjenuo u moderno ruho – poruka da nas tehnologija neće spasiti.

Naša računala, naši alati, naši strojevi nisu dovoljni.

Moramo se osloniti na svoju intuiciju, na svoje istinsko biće.”

“Nije li to uvreda razumu?”, pitao je novinar.

“I, kako stvari stoje, ne povlačimo li se tada velikom brzinom od razuma?”

“Ne, to nije ono o čemu se radi u herojevom putovanju.

Ne radi se o tome da se negira razum.

Baš suprotno, prevladavajući tamne strasti heroj simbo­lizira našu sposobnost kontroliranja iracionalnog divljaka unutar nas.

I Luke Skywalker nikad nije bio racionalniji negoli kad je unutar samoga sebe našao karakterne sposo­bnosti koje su mu omogućile da se suoči s vlastitom sudbinom.”

Na jednom od svojih predavanja Campbell je rekao: “Cilj herojeva pu­tovanja nije identificirati sebe s bilo kojim od likova ili s bilo kojom moći koju je iskusio.

Konačan cilj traženja ne smije biti ni vlastito oslobođenje ni vlastita ekstaza, nego mudrost i moć da se služi drugima.

Jedna od mnogih razlika između slavne osobe i heroja jest da prvi živi samo za sebe, a drugi djeluje da iskupi društvo.”

Istom Campbellovom knjigom (Heroj s tisuću lica) nadahnut je i animirani film Walta Disneyja Kralj lavova.

Joseph Campbell umro je iznena­dnom smrću 1987. godine, nakon kratke borbe s rakom.

Godine 1988. popularna je televizijska serija s američkim novinarom Billom Moyersom, pod nazivom Moć mita, milijune ljudi upo­znala s Campbellovim idejama.

Radi se o serijalu od šest na­stavaka sni­mljenom tijekom poslje­dnjih dviju godina Campbellovog života.

Ovaj je serijal zaživio i u književnom obliku pod nazivom Joseph Campbell: The power of myths with Bill Moyers.

Ovom prilikom izdvajamo dio u kojem sudionici razgo­varaju o mitu i modernom svijetu.

MOYERS: Čemu mitovi? Zašto bismo obraćali pažnju na mitove? U kakvoj su oni vezi s našim životom?

CAMPBELL: Moj bi prvi odgovor bio: Ma živite svoj život, to je dobar život – ne treba vam mitologija.

Ne vjerujem u zanimanje za nešto samo zato što se to nešto smatra važnim.

Vjerujem da čovjeka neke stvari na ovaj ili onaj način jednostavno zarobe.

Tako se može dogoditi da nas, uz odgovarajući uvod, zarobi i mitologija.

A ako se to i dogodi, ako nas ona istinu zarobi, kako onda utječe na nas?

Jedan od problema koji nas danas prate jest nedovoljno poznavanje duhovne literature.

Zanimaju nas dnevne novosti i problemi našeg vremena.

Nekada su sveučilišta bila neka vrsta hermetički zatvorenih prostora gdje dnevne vijesti nisu ometale pažnju usmjerenu na nutarnji život i na veličanstvenu baštinu naše sjajne tradicije – Platona, Konfucija, Buddhu, Goethea i druge koji govore o vječnim vrijednostima koje daju smjer našem životu.

Kad postanete zreliji i ispunite glavne životne potrebe, te se okrenete nutarnjem životu – ako tada ne znate gdje je ili što je to nutarnji život, požalit ćete.

Grčka, latinska i biblijska li­te­ratura nekad su bile dio općeg obrazovanja.

Danas kad one to više nisu, čitava je zapadna mitološka tradicija izgubljena. Nekad su te priče bile živo prisutne.

A kad priča živi u vama, onda prepoznajete njeno značenje u odnosu na nešto što se događa u vašem životu.

Omogućuje nam bolje sagledavanje onoga što nam se događa.

Mi smo time doista izgubili jer ne postoji ništa čime bismo taj gubitak nadomjestili.

Ti djelići drevnih znanja koja su bila po­tpora ljudskom životu i koja su gradila civilizacije i religije tijekom tisućljeća, ustvari se odnose na duboke nutarnje probleme, nutarnje misterije, nutarnje stepenice koje treba proći, a ako su vam putokazi duž puta kojim idete nepoznati, morate ih sami otkriti.

Ali kad vas jednom to ulovi, bilo iz ove ili iz one tradicije, obuzme vas osjećaj duboke, bogate i vitalne spoznaje da se ne želite prestati time baviti. (…)

MOYERS: Mitovi su ključevi?

CAMPBELL: Mitovi su ključevi koji nas vode razotkrivanju duhovnih potencijala ljudskog života.

MOYERS: Onoga što smo sposobni spoznati i iskusiti unutar sebe?

CAMPBELL: Da.

MOYERS: Vi ste izmijenili definiciju mita iz “traženje smisla” u “iskustvo smisla”.

CAMPBELL: Iskustvo života. Smislom se bavi um. Koji je smisao cvijeta? Jedna zen priča govori o tome kako je Buddha, obraćajući se jednom ljudima, jednostavno podignuo cvijet.

Samo je u očima jednog čovjeka vidio razumijevanje. Samoga se Buddhu naziva “onaj koji jest”. Nema smisla. Koji je smisao univerzuma?

Koji je smisao muhe? Jednostavno jesu. I to je to. Pa i Vaš je smisao da jeste. Toliko smo obuzeti postignućem nečega na izvanjskom planu da zaboravljamo kako su nutarnje vrijednosti, radost življenja, jedino bitni.

MOYERS: Kako možemo doći do takvog iskustva?

CAMPBELL: Čitajte mitove. Oni nas uče gledati u nutrinu i tada počinjemo shvaćati poruku simbola.

Čitajte mitove drugih naroda, ne one vezane uz vašu vlastitu religiju, jer skloni smo vla­stitu religiju tumačiti doslovno – ako čitate mitove drugih religija, počinjete shvaćati. Mit nam pomaže povezati um s iskustvom življenja.

Govori nam što je to iskustvo. (…) Današnji je svijet izgubio vezu s mitskim. Ono što učimo u školama nije životna mudrost.

Učimo tehnologije, dobivamo informacije. Zanimljivo je oklijevanje nastavnika da navedu životne vrijednosti teme koju predaju. U današnjoj znanosti – a to uključuje antropologiju, lingvistiku, povijest religija, itd. – postoji težnja za specijali­zacijom.

A kad znamo koliko jedan specijalizant mora znati da bi postao kompetentan specijalist, možemo razumjeti ovu tendenciju.

Da biste se bavili proučavanjem budizma na primjer, morate vladati ne samo svim europskim jezicima na kojima postoje izvori o Istoku, posebno francuskim, njemačkim, engleskim i talijanskim, nego isto tako i sanskrtom, kineskim, japanskim, tibetanskim i nekolicinom drugih jezika.

A to doista jest veoma obiman posao. Takav se specijalist zbilja ne može istovremeno pitati o razlikama između Irokeza i Algonquina.

Specijalizacija teži ograničavanju broja problema kojima se specijalist bavi.

Međutim, osoba koja nije specijalist, nego generalist poput mene, ovdje primjećuje nešto što je naučila od jednog specijalista, ondje nešto što je naučila od drugog – a da se pritom nijedan od njih nije zapitao zašto se to nešto pojavljuje i ovdje i ondje.

Tako generalist – usput, za akademike je to pogrdan izraz – ulazi u područje problema koji su, recimo to tako, više općenito ljudski nego specifični za neku kulturu. (…)

MOYERS: Vidjeli ste što se događa primitivnim društvima kad ih poremeti civilizacija bijelog čovjeka. Izgube nutarnju ravnotežu, raspadnu se, postanu bolesna. Nije li se isto događalo i nama nakon što su počeli nestajati naši mitovi?

CAMPBELL: Naravno da jest. (…) dovoljno je pročitati novine. Vlada po­tpuna zbrka. Na ovoj neposrednoj razini života i ustroja mitovi nude modele življenja.

Ali ti modeli moraju odgo­varati vremenu u kojem živimo, a naše se vrijeme tako brzo mijenja da ono što je bilo prikladno prije pedeset godina, danas više nije. Vrline prošlosti poroci su sadašnjosti.

A mnogo toga što je u prošlosti smatrano porokom, danas je nužnost. Moralni poredak mora uhvatiti korak s moralnim nužnostima stvarnog života u vremenu, ovdje i sada. A to je nešto što ne činimo.

Religija kakva je nekad bila, pripada nekom drugom vremenu, nekim drugim ljudima, nekom drugom skupu ljudskih vrijednosti, nekom drugom univerzumu.

Vraćanjem na staro gubimo korak s poviješću. Naša djeca gube vjeru u religije kojima su ih podučavali i traže odgovore unutar sebe.

MOYERS: Često uz pomoć droga.

CAMPBELL: Da. Tu se radi o umjetno izazvanom mističnom iskustvu.

Sudjelovao sam u nizu konferencija iz područja psihologije koje su se bavile čitavom ovom problematikom razlike između mističnog iskustva i psihološkog sloma. Razlika je u tome da se onaj koji je doživio slom utapa u vodama u kojima mistik pliv

a. Morate biti spremni za ovakvo iskustvo. (…)

MOYERS: Dakle zbog toga se radi o psihološkoj krizi ako se čovjek utapa u vodi u kojoj…

CAMPBELL: … u kojoj bi trebao znati plivati, ali nije za to spreman. Barem to vrijedi za duhovni život. Transformacija čovjekove svijesti strašno je iskustvo.

MOYERS: Puno govorite o svijesti. Što pod njome podrazumijevate?

CAMPBELL: Sastavni je dio kartezijanskog načina promišljanja da svijest smatra nečim svojstvenim isključivo mozgu, da je mozak organ iz kojeg izvire svijest.

To nije točno. Mozak je organ koji usmjerava svijest u određenom smjeru, odnosno prema određenoj svrsi. Ali svijest postoji i u tijelu.

Čitav je živi svijet prožet sviješću. Imam osjećaj da su na neki način svijest i energija ista stvar.

Ondje gdje je životna energija izrazito vidljiva, po­stoji i svijest. (…) Pokušaj tumačenja svijesti isključivo tehničkim izrazima osuđen je na neuspjeh.

MOYERS: Kako transformirati svijest?

CAMPBELL: To ovisi o tome u kom ste smjeru skloni usmjeriti svoj um. I to je ono čemu služi meditacija.

Cijeli život provedemo u meditaciji, iako većinom nenamjernoj. Mnogo ljudi većinu svog života provede meditirajući o tome kako doći do novca i kako ga potrošiti.

Ako imate obitelj koju morate podizati, vaša je briga usmjerena na obitelj. Sve su to vrlo važne brige, ali su većinom fizičke prirode.

A kako ćete djeci prenijeti duhovnu svijest ako je ni sami ne posjedujete? Kako to onda postići? Mitovi služe da nam podignu svijest na duhovnu razinu. (…)

MOYERS: Kako da onda živimo bez mitova?

CAMPBELL: Svatko za sebe mora pronaći aspekt mita koji može povezati s vlastitim životom.

Mit u osnovi ima četiri funkcije. Prva je ona mistična – to je ona o kojoj sam pričao, gdje je uloga mita da spoznamo koliko čudo je univerzum, koliko čudo smo mi sami, te da iskusimo strahopoštovanje pred ovim misterijem.

Mit otvara svijet prema dimenziji misterija, prema spoznaji misterija koji se nalazi iza svih formi.

Bez toga nema mitologije. Ako se misterij izražava u svim stvarima, tada univerzum postaje, recimo to tako, sveta slika. Naime, naš pristup transce­ndentnom misteriju uvijek je uvjetovan okolnostima svijeta u kojem živimo.

Druga je kozmološka funkcija, dimenzija kojom se bavi znanost – uloga je mita pokazati nam kako univerzum izgleda, ali opet na takav način da misterij koji se nalazi u pozadini dođe do izražaja.

Danas smo skloni vjerovati da znanstve­nici u svojim rukama drže sve odgovore. Međutim, oni veliki među njima govore: “Ne, mi nemamo sve odgovore. Mi vam možemo reći kako nešto funkcionira – ali što to doista jest?” Upališ šibicu, ali što je vatra? Mogu oni pričati o oksidaciji, ali to mi ništa ne govori.

Treća je funkcija sociološka – mit podržava i potvrđuje određeni društveni poredak. Upravo u ovoj dimenziji mitovi strašno variraju od mjesta do mjesta.

Tako istovremeno možemo imati čitavu mitologiju vezanu uz poligamiju i čitavu mitologiju vezanu uz monogamiju.

I obje su sasvim u redu. Jedino ovisi o tome gdje se trenutno nalazimo. Upravo je ova sociološka funkcija mita postala dominantna u današnjem svijetu – i pritom uopće ne odgovara današnjem vremenu.

MOYERS: Što pod time mislite?

CAMPBELL: Etički zakoni. Zakoni koji propisuju kako bi život trebao izgledati u jednom dobrom društvu. Sve one bezbrojne Jahvine stranice o tome kakvu odjeću nositi, kako se ponašati jedni prema drugima, i tako dalje – u prvom tisućljeću prije Krista.

No, postoji i četvrta dimenzija mita, i upravo bi se s njom, mislim, danas svi trebali povezati – pedagoška funkcija, gdje mit govori o tome kako proživjeti život kao čovjek pod bilo kojim okolnostima. Mitovi nas mogu tome podučiti.

MOYERS: Što to naše duše ­duguju drevnim mitovima?

CAMPBELL: Drevni su mitovi bili osmišljeni kako bi uskladili um i tijelo. Um može kojekuda odlutati i željeti stvari koje tijelo ne želi. Mitovi i obredi bili su sredstva kojima su se usklađivali um i tijelo, način života i zakoni prirode.

MOYERS: Dakle, ove stare priče žive u nama?

CAMPBELL: To je doista tako. Stepenice u razvoju čovjeka iste su danas kao i u drevnim vremenima. Kao djeca, odrastamo u svijetu koga obilježavaju di­sciplina, poslušnost i ovisnost o drugima.

Sve se ovo mora u zrelosti nadići, tako da više ne živimo život ovisni o drugima nego s čvrstim osjećajem samoodgovornosti. Nemogućnost nadilaženja ove stepenice osnova je neuroza. Sljedeći kritični trenutak koji moramo prevladati nastupa u trenu kad se moramo odreći svijeta u kojem živimo – kriza odvajanja.

MOYERS: I na kraju smrt?

CAMPBELL: I na kraju smrt. To je konačno odvajanje. Tako mit mora služiti dvama ciljevima: inicirati mladu osobu u svijet u kojem živi – tome služe narodne priče – i zatim je od njega odvojiti. Narodne priče razo­tkrivaju osno­vnu ideju koja nas vodi ka vla­stitom nutarnjem životu.

MOYERS: Zašto su u mitologiji toliko prisutne priče o herojima?

CAMPBELL: Zato što je to nešto o čemu vrijedi pisati. Čak i u popularnoj literaturi glavni je lik heroj ili heroina koji je začeo ili učinio nešto van uobičajenog raspona ljudskih dostignuća i iskustava. Heroj je netko tko je posvetio svoj život nečemu što je veće od njega samoga. (…)

MOYERS: Koja je svrha svih tih iskušenja, ispita i muka kroz koje prolazi heroj?

CAMPBELL: Ako ćemo govoriti o ciljevima, iskušenja su zamišljena da pokažu kako onaj koji je predodređen da postane heroj doista zaslužuje da bude heroj. Da li je on doista dorastao ovom zadatku? Može li nadvladati opa­snosti?

Posjeduje li dovoljno hrabrosti, znanja i sposobnosti da služi? (…) Kad shvatimo u čemu je pravi problem – zaboravljanje sebe, davanje sebe nekom višem cilju ili osobi – tada shva­timo da upravo u tome leži konačno iskušenje.

Kad prestanemo razmišljati prvenstveno samo o sebi i vlastitom samoodržanju, tada prolazimo isti­nsku herojsku transformaciju svijesti. A ono čime se bave svi mitovi upravo su različite vrste transformacija svijesti. Dosad ste razmišljali na jedan način, odsad morate na drugi.

MOYERS: Na koji se način svijest može transformirati?

CAMPBELL: Ili putem samih iskušenja ili putem prosvjetljujućih otkrivenja. Sve je stvar iskušenja i ­otkrivenja. (…)

MOYERS: Dakle, ima li hero­izam moralan cilj?

CAMPBELL: Moralan cilj je spašavanje ljudi, ili pojedinca, ili podupiranje neke ideje. Heroj žrtvuje sebe za nešto – u tome leži moralnost heroi­zma. Naravno, gledano iz neke druge perspektive, moglo bi se reći da ideja zbog koje se žrtvovao nije bila nešto vrijedno poštovanja. No, to je samo sud donesen iz te druge perspektive, koji ne narušava osnovnu ideju heroizma kojom je djelo izvršeno.

MOYERS: Zašto ste svoju knjigu nazvali Heroj s tisuću lica?

CAMPBELL: Zato što postoji odre­đeni tipično herojski niz djelovanja vidljiv u pričama sa svih strana svijeta i iz različitih povijesnih razdoblja.

U osnovi, moglo bi se čak reći da posto­ji jedan jedini arhetipski mitski heroj čiji je život uvijek iznova i na njima svoj­stven način oživljen u mnoštvu naroda mnoštva zemalja.

Heroj iz le­gendi obično je začetnik nečega – novog doba, nove religije, novog grada, novog načina života. Kako bi začeo nešto novo, čovjek mora za sobom ostaviti staro i krenuti u potragu za početnom idejom, idejom-klicom koja će imati u potencijalu to novo oživjeti.

Joseph Campbell ostavio nam je u nasljeđe svoju životnu filozofiju sažetu u jednoj jedinoj rečenici koju je pona­vljao kad god bi mu se za to ukazala prilika: “Slijedite svoj žar!”

U njegovim zapisima piše: “Važno je živjeti život s iskustvom, a time i spoznajom misterija koji leži u njemu i nama samima. To daje životu novi žar, novi sklad, novu veličanstvenost.

Razmišljanje u mitološkim okvirima pomaže nam prihvatiti neizbježnosti koje nam donosi ovaj svijet i njegova iskušenja.

Naučimo prepoznavati ono pozitivno u naizgled negativnim trenucima i aspektima naših života. Veliko pitanje koje se postavlja jest hoćemo li biti u stanju hrabro se upustiti u ovu avanturu.”

http://nova-akropola.hr