Ovo je univerzalni mit koji se odnosi na besmrtnost duše i postojanje kozmičke sudbine u kojoj čovjek treba svjesno i aktivno sudjelovati.

Drevna egipatska religija je jedna od najcjelovitijih i najbolje poznatih religija u današnje vrijeme, iako je to poznavanje površno.

No, kako svaki povijesni trenutak ima različitu simboliku i vrednovanje, umjesto da sudimo egipatskom načinu razmišljanja, trebali bismo ga osmotriti s ciljem da shvatimo što je moguće veći broj elemenata njihovog zagonetnog panteona.

Zanimanje Zapada za Egipat započinje s Herodotom, i premda je on Egipat upoznao kad je ovaj već bio u potpunoj dekadenciji i gotovo uništen, bio je zadivljen onim što je preostalo od drevnih vjerovanja i simbolizma.

Samo ime zemlje bilo je Kem ili Kemi, što znači Crvena zemlja. Riječ Egipat, koja potječe iz grčkog, znači nepoznato.

U rimskom razdoblju, u Egiptu se više nije pisalo hijeroglifima već više shematiziranim, demotskim pismom, i već tada nitko više nije mogao odgonetnuti drevne natpise u hramovima, izuzev posljednjih Izidinih svećenika s otoka Philae.

Padom Rimskog Carstva ovo zna­nje je potpuno nestalo, sve dok Napoleonove trupe nisu pronašle slavni Kamen iz Rosette.

Prva iskapanja u Velikoj pira­midi proveo je u srednjem vijeku Al-Ma’mun; on nam daje na znanje da je pronašao pozlaćene kovčege u kojima su Egipćani čuvali svoje kraljeve.

Kasnije, u renesansi, iskapanja je provodila Crkva i tada su pronađeni egipatski obelisci koje su Rimljani bili prenijeli u glavni grad.

No, sve dok Champollion nije uspio pomoću Kamena iz Rosette prevesti više od četrdeset posto znakova egipatskih hijeroglifa, nije se doista znalo previše, ne samo o formama nego ni o duhu Egipta.

Kasnija iskapanja iznijet će na svjet­lo dana niz važnih papirusa, osobito onih loše nazvanih Knjiga mrtvih, čiji se tekst pojavljivao na mnogim sarkofazima, a koji su se doista zvali Knjiga skrivenog boravišta.

Također, spoznalo se da mnogi egipatski hramovi nisu bili grobnice nego religijski spomenici u kojima su se sahranjivale znamenite ličnosti onog vremena.

Prisjetimo se teorija koje danas postoje o egipatskoj religiji i magiji te tradicija koje iz njih pro­izlaze.

Razjasnimo najprije da sa simboličkog i ezoterijskog gledišta riječ magija znači Velika znanost ili Veliko znanje, što se odnosilo na znanje koje povezuje sve stvari, nešto što je nama danas veoma teško shvatiti.

Posljednja istraživanja nedvoj­beno dokazuju da egipatska kultura nije proizašla iz tipičnih kultura kamenog doba. Odakle onda?

To ne znamo sa sigurnošću.

Postoje mnoge teorije. Neke drže da ona vuče porijeklo od legen­darne Atlantide koja je, prije nego što će potonuti, poslala dio svoje ostavštine u zemlju Kem.

Druge kažu da potječe iz Indije, jer Nil na sanskrtu znači plavo.

Što sami Egipćani kažu o sebi?

Da nastanjuju ovu zemlju već tisućama godina te da je razdoblje koje nazivamo dinastijskim, a koje započinje Menesom, samo jedno od razdoblja nakon kraljeva kao što su Horus, Škorpion, ili Oxyrhynchus… na­brajajući tako una­trag više od sedamdeset tisuća godina.Egipćani su bez sumnje posjedovali jedinstve­nu religiju.

Ako se samo prisje­timo da su moderne religije u samo nekoliko stoljeća doživjele mnoge promjene i varijacije, i da su unutar zajedničkog vjerovanja postojale različite religij­ske forme, već prema prilikama u gradovima i razdobljima, tada se u Egiptu trebao dogoditi isti fenomen.

No Egipat je imao nešto što je kod drugih naroda teško otkriti u tolikoj mjeri: znao je mijenjati ono promjenjivo i održavati ono nepromje­njivo.

Naime, iako su mije­njali vanj­ske forme, unutar njih postojala je neprekinuta nit od početaka povijesti, poput leđne moždine cijelog religijskog pro­cesa, i u tom kontekstu možemo promatrati mit o Ozirisu.

Kako bismo bolje shva­tili ovaj mit, treba naglasiti da su Egipćani čvrsto vjerovali u postoja­nje duše i Boga, i iako ih se proglašava mnogo­bo­šcima i obožavateljima životinja, ne bismo ih smjeli prosuđivati s našeg današnjeg stajališta već nastojati razumjeti njihovo, upoznavajući njihove mitove i njihov simbolizam.

Za Egip­ćane možemo reći da su prije bili panteisti negoli politeisti, jer su smatrali da je ono božansko svugdje, u svim stvarima, ali u potencijalu.

No da bi ga čovjek mo­gao shvatiti, ­najprije se sam trebao transmutirati kroz niz kušnji.

Također, Egipćani su vjerovali u reinkarnaciju.

Duše nakon smrti prelaze u jedan međuprostor, Duat, vrstu “čistilišta”, gdje se, ne raspolažući više zemaljskim stvarima, nalaze kao u praznini.

Onaj tko je imao dovoljno duhovne snage mogao je izbjeći kušnje Duata i tada je prelazio u Amenti, što je značilo Zemlja Amona.

Amenti je bilo mjesto blaženih duša, raj, a ako bi te duše razvile još više energije, mogle su se popeti na ono što se nazivalo Barka od milijun godina.

Onima koji nisu do­segli to potpuno oslobođenje, preostajao je povratak u Duat i novi silazak na fizičku zemlju.

Mit o Ozirisu nam iznosi jednu religijsko-simboličku pripovijest. Ona kaže da su jednom postojali prvobitni ljudi, ne primitivni nego drevni, a da bi ih se pratilo i savje­tovalo, postojala je Božanska trijada koju su emanirala druga, viša božanstva. Ovu su trijadu činili Oziris, Izida i Horus, njihov sin.

Jednom su prilikom okupljeni bogovi shvatili koliko Oziris postaje važan i pozvali ga da se pridruži njihovom skupu. No Oziris je imao brata, ili negativnu suprotnost, kao što to uvijek biva u mitološkim pričama.

Ozirisov je brat bio Seth, prikazan kao neman u obliku krokodila.

Na tom skupu Seth je objavio da će jedan vrlo lijep kovčeg pokloniti ono­me od bogova za kojeg se pokaže da se može savršeno smjestiti u njegovu unutrašnjost.

Nikome to nije uspjelo, jer je mjesta bilo ili nedovoljno ili previše, osim Ozirisu, budući da je kovčeg bio načinjen upravo po njegovoj mjeri. Kad je ušao unutra, Seth je to iskoristio, zapečatio je kovčeg olovom i bacio ga u rijeku Nil, a Oziris je tako ploveći stigao do Sredozemnog mora, gdje je ostao usidren uz jedno stablo na obali.

Izida, njegova supruga i moćna čarobnica, uspjela je pomoću magičnog zrcala otkriti njegovo počivalište i osloboditi ga.

Ali Seth, u strahu da bi ga mogla oživjeti, raskomadao je Ozirisovo tijelo na sedam, četrnaest ili četrdeset devet dijelova, i razbacao ih na sve strane univerzuma.

Uz Anubisovu pomoć Izida je pronašla sve dijelove Ozirisovog tijela, osim spolnog organa, te je tako za Ozirisa sastavila magično tijelo, gorko žaleći što više nikad neće moći imati dijete sa svojim suprugom.

Međutim je, također na magičan način, zatrudnjela od dodira jednog sokola i tako se rodio Horus. Kasnije Horus odrasta i u ime oca uništava svog zloćudnog strica.

Ovaj mit prvenstveno je vezan uz uskrsnuće čovjeka, a ne usjeva, kako se ponekad misli.

Radi se o uskrsnuću na inicijatski način, ­nutarnjem uskrsnuću, a ne uskrsnuću tijela.

Sa stajališta mi­sterija, ljudi se rađaju “mrtvi” na duhovnom planu; ovdje trebaju započeti “živjeti” prolazeći poseban proces (inicijaciju) koji će im omogućiti ponovno rađanje iz vlastitog sjemena.

Ovdje možemo uočiti povezanost mita o Ozirisu i inicijacije, kao i u svim egipatskim pogrebnim obredima.

U Egiptu se pod pojmom inicijacije shvaća mogućnost ubrzanja jednog prirodnog procesa, a to je evolucija čovjekove svijesti.

Ljudska duša, prolaskom vremena, prolazi proces pročišćavanja i uzvisivanja, što znači da postoji određena jednakost između vremena i svijesti.

Ako se može ubrzati vrijeme, može se ubrzati i svijest, postižući u kratko vrijeme velik napredak.

Postoji “psihološko” vrijeme, vrijeme koje nije fiksno, a obuhvaća vrlo kratke sate našeg veselja i strahovito duge sate naše boli.

Kad bismo nekome trebali ispričati vlastiti život, uočili bismo da to možemo učiniti za par sati, zato što se ne sjećamo svega već samo nekih ključnih trenutaka.

U svom dubokom poznavanju psihologije, Egipćani su uvijek nastojali zadržati čovjeka unutar granica njegovih važnih trenutaka, kako bi, proživljavajući svaki trenutak svog vremena, akumulirao intenzivni­ju svijest.

Kao što svako povijesno razdob­lje ima svoje vlastite fascinacije, tako je egipatska fascinacija bila čežnja za što većom svijesti o vlastitoj bes­mrtnosti.

Zato su mumificirali svoje umrle, ne zbog počasti ili čuvanja materijalnih ostataka, nego da fizički dio umrlog zadrže čvrsto vezan uz zemlju, olakšavajući time uzdizanje oslobođene duše. Upravo je oslobođenje duše bilo ono za čime su težili i zbog čega su besmrtnost i sve ono što je vječno bili njihova najveća preokupacija.

Mi danas također posjedujemo, ako ne ista vjerovanja, a onda istu potrebu da vjerujemo u ono apsolutno, u Nešto što traje izvan nas samih.

Prodirući duboko i temeljito u povijest mogli bismo pronaći onu nit jedinstva i trajnosti koja povezuje prošlost s našim sadašnjim trenutkom, i s budućnošću koja tek treba doći.

http://nova-akropola.hr