Prolazeći velebitskim prijevojima i raskršćima naići ćemo na naoko bez reda nabacane kamene ploče kojima ćemo pokloni­ti pozornost tek kad im se sasvim približimo.

Tek tada ćemo uočiti da se radi o osebujnim nadgro­bnim spomenicima – velebit­skim ­mirilima.

Dugi niz godina mirila su bila posve zaboravljena, spomenulo bi ih se tek u pokojem znanstvenom radu, da bi u naše vrijeme prerasla u zaštićene spomenike kulture i pre­dmete kulturnog turizma.

Ovi su spomenici izraz je­din­stvenog pogrebnog obreda karakterističnog za Velebit, posebice Južni Velebit i njegovu okolicu.

Sastoje se od dva okomito posta­vljena kamena ili dvije poluobrađene kamene ploče (veća na uzglavlju, a manja u podnožju), između kojih su vodoravno posložene manje ploče.

Mirilo je po svojoj dužini, kaže predaja, do u centimetar jednako dužini pokoj­nikova tijela, a podignuto je upravo tamo gdje je na putu do groblja pogrebna povorka zastala da otpočine.

Na tom se mjestu uzimala mira (mjera) pokojniku, pa otud njihov naziv.

Budući da mirila označavaju mjesta počinka duša, riječ mirila također se dovodi u vezu s riječima mir, umiriti, počivati.

Istraživači se slažu da su mirila najvjerojatnije spomenici dušama.

Nastanak mirila vezan je uz način života ljudi u zabačenim velebitskim stanovima.

Naime, stanovništvu koje je, stalno ili privremeno, zbog ispaše, živjelo u planini, nije bilo lako doći do groblja koje je najčešće bilo kilome­trima udaljeno od njihova prebivališta.

Pokojnika bi se satima nosilo na drve­nim nosi­lima niz kozje staze, a tijekom tog dugog putovanja povorka se smjela odmoriti samo na jednom mjestu.

Ta su se mjesta zvala mirila, i samo je na njima, nigdje drugdje, pokoj­nik smio dodirnuti zemlju na putu od kuće do groba.

Također, znajući da u planini već postoji mirilo pokojnikova bližeg ili daljeg pretka, oni koji su nosili tijelo odložili bi ga baš pokraj tog mjesta.

To bi mjesto, mjesto počinka njegove duše, označili nekim povećim kamenom, a povorka bi zatim nastavila put do groblja gdje bi se obavio ukop.

Nekoliko dana nakon ukopa vratili bi se na mjesto počin­ka duše i napravili joj spomenik.

Položaj mirila na Sjevernom i Srednjem Velebitu najčešće je istok-zapad, pri čemu je veći kamen (glava) na istoku, dok na Južnom Velebitu ima odstupanja te su poneka mirila postavljena u smjeru sjever-jug.

Zanimljivo je da se groblja nisu posjećivala, jer tamo su sahranjivana tijela koja propadaju.

Ali zato se na određene datume cvijeće, jabuke i slične darove nosilo na mirila, jer tamo počiva duša koja je vječna.

Na temu mirila narod je ispleo mnoge priče.

Jedna od njih kaže da se tek na mirilima pokojnikova duša smiri i da su mirila za nju spas, jer da bi inače besciljno lutala…

Najviše mirilišta ima na Južnom Velebitu i to oko Starigrada-Paklenice, pored mjestâ Ljubotić, Koići, Glavčice, nad Katalinićima, Kruškovcem, kod Modriča…

Najveći sačuvani lokalitet, s preko tri stotine mirila, su Vukićeva mirila blizu Ljubotića koja su samo tri kilometra udaljena od mora (iznad mjesta Tribanj-Kruščica).

Obično se tradiciju postavljanja mirila smješta u razdoblje između XVII. i druge polovice XX. st., mada postoje naznake da su postavljana i puno ranije.

Na velebitskim su obroncima obitavali Iliri, Rimljani, Slaveni, Vlasi…, i svi su oni iz svojih postojbina donosili određene običaje i vjerovanja.

Vlasi su u svojoj pradomovini imali običaj umrle pokapati u planinama, na mjestu gdje bi preminuli, da bi ih nakon tri, pet ili sedam godina ekshumirali i pokopali na mjesnom groblju. Ipak, nema potvrde za ovaj običaj na Velebitu.

Po namjeni i formi mirila su bliska stećcima, mada ­apstraktnije ornamentike, pa ih neki izvori povezuju i s Crkvom bosanskom i bogumilima.

No ukoliko su pripa­dnici Crkve bosanske i došli na Velebit bježeći od Turaka u XVI. st, to još uvijek ne objašnjava porijeklo mirila.

Ipak, pretpostavlja se da su neke spoznaje bogumila o životu i smrti mogle utjecati na razvoj ovog obreda, pa otud onda i sličnost sa stećcima.

Najčešći simboli, urezani u kamen uzglavlja, rjeđe podnožja, jesu rozete, kružnice, trokutići s točkicama, križ, latice, znak x, pentagram i, ponegdje, stiliziran ljudski lik ili antropomorfni oblik križa.

Analize pokazuju da je apstraktno-geometrijska ornamentika preuzeta od Ilira, te da su simboli sinkretizam ilirskih i slavenskih ornamenata.

Jedno objašnjenje za korištenje ovih simbola jest da je stanovništvo bilo nepismeno.

Doista, kada se velebitsko stanovništvo počelo opismenjavati (u XX. st.), simbole na mirilima zamjenjuje pokojnikovo ime u kombinaciji s prezimenom, godinom ili oboje.

No, ubrzo nakon što se otpočelo s urezivanjem slova i brojeva, tradicija postavljanja mirila zamire.

Uslijed seobi stanovništva koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata, sve je manje bilo onih kojima je stado značilo život, a planina prirodno okruženje u kojem su osjećali da je čovjek puno bliži bogovima nego što to danas osjećamo i da je puno više od ovog fizičkog tijela.

Ovaj jedinstveni tradicijski obred svjedoči da su ljudi koji su nekada ondje živjeli vjerovali da je fizička smrt samo prijelaz, prijelaz u dugovječni počinak.

http://nova-akropola.hr