MI MOŽEMO NAUČITI SRCE DA GLEDA U BOL

Život nam je bio ćudljiv i svirep. U prirodi nije bilo dobrote ni smisla.

Ali, dobrote i smisla bilo je u nama, u nama ljudima s kojima se slučaj igra, te mi možemo biti jači i od prirode i od sudbine pa ma to bilo i samo za nekoliko časaka. Mi možemo biti bliski jedno drugom kada je to nužno i da jedno drugom pogledamo u oči koje shvaćaju. Mi možemo voljeti jedno drugo i da živimo radi uzajamne utjehe.
A ponekad, kada mračna sudbina šuti, možemo još i više. Tada možemo da za koji trenutak budemo bogovi, da pokrenemo moćne ruke i stvorimo stvari koje prije toga nisu postojale i koje, kad su jednom stvorene, žive bez nas i dalje.

Iz tonova i riječi, i iz drugih slabašnih ništavnih stvari možemo sagraditi  muzička djela, arije i pjesme pune smisla, utjehe i dobrote, ljepše i trajnije nego što su brutalne igre slučaja i sudbine.

Možemo nositi u srcu svevišnjeg i onda kada nas on cijele prožme, može on kroz naše oči i kroz naše riječi da pogleda i progovori o onim drugima, koji ga ne poznaju ili neće da ga poznaju.

Mi svoje srce ne možemo povući iz života, ali ga možemo tako uobličiti i tako naučiti da ono postane jače od slučaja i da može nepokolebljivo gledati u ono što nam zadaje bol.

Hermann Hesse

…..