Megaliti - divovski tragovi drevne prošlosti

Megaliti, monumentalni kameni monoliti, usamljeni ili grupirani u različite formacije, ne prestaju pobuđivati interes stručnjaka, ali i šire javnosti.

Svojom trajnošću, svojom nepoznatom, ali barem višetisućljetnom starošću te zagonetnom namjenom postali su nezaobilazni tragovi u razotkrivanju čovjekove prošlosti.

Najčešće ih susrećemo u Europi u blizini obala, kako u Engleskoj, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, tako i u skandinavskim zemljama, s većom učestalošću pojavljivanja prema zapadu i sjeverozapadu, a manjom prema istoku.

Međutim, gotovo je nepoznato da su rasprostranjeni i u Rusiji na području Kavkaza, u Sibiru, Indiji, sjevernoj Africi, a naročito ih mnogo ima u današnjoj Sjevernoj i Južnoj Koreji te dijelovima Kine i Japana.

Činjenica da ih ima na otocima Tihog oceana te da su rašireni u svim dijelovima Amerike ne nalazi svoje mjesto u današnjim znanstvenim istraživanjima.

Rasprostranjenost megalitskih spomenika, začuđujuće slična oblika, u različitim dijelovima svijeta, ostavlja tako i dalje otvorena pitanja: Tko, kada i gdje je započeo njihovu izradu?

Kako su se raširili po cijelome svijetu? J

esu li se javili neovisno jedni o drugima ili su posljedica komunikacije između različitih naroda?

Na koji su način obrađivani i prenošeni ti, čak i za današnju tehniku, golemi kameni blokovi?

Kojim su znanjima raspolagali oni koji su ih postavljali?

I konačno, koje je značenje megalitskih spomenika i čime su bili motivirani njihovi graditelji?

U posljednja dva stoljeća istraživači megalita, u nedostatku odgovora na navedena pitanja, stvarali su najrazličitije hipoteze, često proturječne i infantilne.

Jedna je od najstarijih i najpoznatijih teorija ona o razvoju čovjeka od njegova “silaska s drveta” do mukotrpnog “ovladavanja prirodom”.

Unatoč mnogobrojnim arheološkim otkrićima koja se nikako ne mogu uklopiti u tu teoriju već, štoviše, čine upitnim takvu mogućnost čovjekova nastanka, ta teorija još uvijek ispunjava udžbenike.

Njezina je posljedica općeprihvaćena predodžba da su ljudi kamenog doba živjeli u velikom i neprestanom strahu od prirodnih sila, a u nedostatku tehničkih sredstava da ih nadvladaju, pokušavali su ih barem “umiriti” podizanjem “nezgrapnih” kamenih monolita.

Na tu nametnutu sliku dovoljno je samo postaviti pitanje: zbog čega se radije nisu nastojali zaštititi izgrađujući utvrde, a ne podižući spomenike za koje je bilo potrebno uložiti nadljudske napore kako bi se pomaklo stotine tisuća tona kamenja?

Očito su nastojali postići nešto što je njima bilo u funkciji stvarnosti, a što nama danas izgleda tajanstveno i gotovo neshvatljivo.

Kao što ni egipatska piramida, grčki hram ili gotička katedrala nisu građeni samo kao kultno mjesto vjernika i simbol boravišta Boga, nego su ujedno i materijalizirani simbol sveukupne spoznaje njihovih graditelja i njihovih kulturnih dostignuća, tako ni grandiozni megalitski spomenici nisu samo uspomene na njihove pretke nego dokaz složenog i jedinstvenog sustava spoznaje čovjeka “kamenog doba”.

Stoga, iako ne znamo odgovore, moramo dopustiti i drevnom čovjeku pravo na dostojanstvo, jer mu je ono oduzeto zbog infantilnih slika koje današnji čovjek ima o prošlosti.

Njegovi spomenici i hramovi koji su opstali do dana današnjeg, čuvaju sjećanje na izuzetna djela i na svjesno ispreplitanje s tajnim i nevidljivim svijetom prirode s kojim, padom antike, zapadna civilizacija gubi skoro svaki doticaj.

Podjela megalita

Termin megalit (grč. megas – velik i lithos – kamen) uveden je u upotrebu tek polovinom XIX. stoljeća, kada je započelo njihovo temeljitije istraživanje, i općeniti je naziv za sve građevine načinjene od velikih kamenih blokova. Iako još uvijek ne postoji općeprihvaćena tipološka podjela megalitskih spomenika, zbog velikih razlika u njihovu izgledu i strukturi, danas se govori o tri osnovne ­sku­­pine.

Prvoj pripadaju menhiri, drugoj kromlesi, a dolmeni, koji čine treću skupinu, dijele se dalje na apsidalne hramove i takozvane grobnice prekrivene tumulusima.

Menhiri

Menhiri su dobili svoje ime od bretonskih riječi men – kamen i hir – visok.

To je zbirni naziv za ukopane uspravne monolite koji stoje usamljeni ili u grupama tvoreći redove i avenije.

Dužina im se kreće od dva do čak dvadeset metara, a težina od nekoliko tona pa do skoro nepojmljivih tristo pedeset tona. Spomenimo samo, usporedbe radi, da je to težina tristo automobila!

Menhiri predstavljaju jednu od najneobičnijih pojava u čovjekovoj pretpovijesti, čije značenje još ­uvijek nije dovoljno jasno niti je jednoznačno određeno.

Možemo jedino prosuđivati prema preživjelim ostacima i sačuvanim legendama o njima.

Izbor kamena kao izuzetno trajnog materijala te monumentalnost kipova ukazuju na težnju njihovih stvaratelja prema ostvarenju besmrtnosti.

Usamljeni menhiri uglavnom su postavljani na istaknutim mjestima u prirodi i dominiraju okolnim prostorom.

Većina je neobrađena i ne pokazuje nikakve tragove stilizacije.

Tek manji broj menhira stiliziran je u formi žene ili muškarca, ali postoji i određeni broj ljudskih likova nedefiniranog spola.

Zanimljivo je da se svi ipak međusobno razlikuju, barem u nekom detalju.

Prema legendama, menhiri označavaju plodne zone, mjesta na kojima struje zemaljske i nebeske energije.

Pretpostavlja se da su obavljali funkciju zemaljske akupunkture, omogućavajući izviranje zemaljskih energija i njihovo sjedinjenje s nebeskim.

Grupni menhiri uglavnom su pravilno orijentirani, a najnovijim je istraživanjima otkriveno da označavaju putanju Sunca, njegove točke pojavljivanja na prijelazima godišnjih doba.

Jedan od zadivljujućih primjera je kompleks u Callanishu u Škotskoj. Menhiri su poredani u formi velikog križa čije su linije savršeno orijentirane prema stranama svijeta.

Najveći broj menhira na europskom kontinentu nalazi se u Francuskoj gdje ih ima oko šest tisuća, od kojih je čak dvije tisuće pojedinačnih.

Većina od pre­ostalih četiri tisuće različito grupiranih menhira, nalazi se pored Carnaca.

Ostali su menhiri u Engleskoj, Škotskoj i Irskoj, u području koje se općenito smatra keltskim, što je dovelo do teorije o keltskim graditeljima menhira koje su predvodili druidi.

Otkrivajući lokalitete menhira po čitavom svijetu, pred istraživačima se pojavljuju uvijek nove zagonetke o nastanku i načinu njihova širenja.

Ta su otkrića ozbiljno narušila teoriju o keltskim graditeljima, jer teško je zamisliti da su oni organizirali “izlete” od Afrike do Koreje, da bi i tamo podigli više stotina menhira!

Kromlesi

Kromlesi ili kameni krugovi također su dobili ime od bretonskih riječi crom – krug i lech – mjesto.

Ovo je najzanimljivija skupina megalita, a sastavljena je od menhira grupiranih u formi kruga, polukruga, ovala ili pravokutnika.

Njihov se broj kreće od desetak pa do čak šestotinjak, koliko ih je bilo podignuto u Aveburyju u Engleskoj.

Prema postojećim teorijama, kružne su grupacije u starim vremenima služile kao pista za ples s magičnim djelovanjem na ljude.

Ples o kojem je riječ predstavlja ono što sjedinjuje ljudski ritam s ritmom Prirode.

Kromlesi su prvi poljuljali ustaljenu predodžbu o primitivnoj svrsi i porijeklu megalita.

Već prva ozbiljnija istraživanja otkrila su izuzetnu preciznost i jasno definiranu geometrijsku formu koju opisuju postavljeni megaliti.

Ono što se nekad smatralo nevještim kružnim formama predstavlja ustvari četiri vrste krivulja: kružnicu, elipsu, ovoid i takozvanu zaravnjenu kružnicu.

Potaknuti tim otkrićima neki su znanstvenici od druge polovice XX. stoljeća počeli iznova proučavati najpoznatije lokalitete s kromlesima, poput Stone­hengea i Aveburyja u Engleskoj, Nabta Playe u Egiptu, dolmena iz Newgrangea u Irskoj, Los Millaresa na jugozapadu Španjolske i mnoge druge.

Došli su do zaključka da drevni graditelji nisu bili samo znalci u geometriji.

Raznovrsnim istraživanjima i kompjuterskim rekonstrukcijama lokaliteta, na prvi pogled nehotice postavljeni kamenovi, od kojih su neki postavljeni sasvim izvan središnjeg kompleksa, kao i uokolo iskopane rupe nepoznate namjene, postale su točke koje ucrtavaju složene putanje Sunca i Mjeseca koje uočava promatrač sa Zemlje.

Iz sada već opsežnih arheoastronomskih istraživanja ustanovljeno je da ti spomenici nisu imali samo funkciju mjesta za održavanje obreda i svečanosti nego i solarnih i lunarnih kalendara te svojevrsnih opservatorija kamenog doba.

Dolmeni

Treću grupu čine megalitske konstrukcije koje su najbrojnije, najrasprostranjenije i najraznovrsnije.

Svoj su današnji naziv dolmeni također dobili od bretonskih riječi tol – stol i men – kamen, jer najbolje oslikavaju njihovu temeljnu formaciju sličnu kamenom stolu.

Princip gradnje u osnovi je vrlo jednostavan; sastoji se od kombinacije vertikalnih blokova kao oslonca i velikih ploča koje ih natkriljuju poput krova, težine od nekoliko tona do više desetaka tona.

Kako smo već naveli, obično se dijele na apsidalne hramove koji su formirani od svega nekoliko kamenih blokova u obliku stola ili njihovim uzastopnim ponavljanjem, tvoreći tako dugačke galerije.

Jedna od najljepših i najvećih galerija nalazi se kod Esséa u Francuskoj.

Međutim, ništa manje impozantna galerija, vrlo slična izgleda, pronađena je i u San Agustinu u Kolumbiji.

Kakvim vezama je ostvarena praktički analogna ideja kod graditelja udaljenih tisućama kilometara oceana, ostaje za sada nerazjašnjeno.

Da ne govorimo o dolmenima u formi stola koji su s minimalnim stilskim razlikama, u velikom broju pronađeni u Rusiji, Indiji pa čak i u Koreji te na jugu Japana.

Drugu podgrupu dolmena čine takozvane grobnice koje su prave monumentalne građevine, a za čiju su izgradnju bile potrebne stotine tisuća ­kubičnih metara kamenih blokova, šljunka i zemlje. Kao osnovna građevna konstrukcija korištena su dva vertikalno podignuta monolita prekrivena trećim.

Slaganjem jednog do drugog stvoreni su zatvoreni hodnici, ponekad i više njih, koji vode do središnje prostorije kružnog oblika.

Njezini su zidovi također izgrađeni od kamenih ploča i uglavnom je prekrivena jednom jedinom kamenom pločom divovskih dimenzija.

Primjerice, krovna ploča jednog dolmena u Los Millaresu ima dimenzije 9 x 5 m i debljine skoro jedan metar.

Na kraju bi čitav dolmen bio prekriven sitnijim kamenjem i zemljom tvoreći tako od grobnice umjetnu humku.

Da je ova graditeljska djelatnost bila zadivljujućih opsega, govori nam čak osamdeset kompleksa u malom lokalitetu Los Millares, trideset hramova na Malti, mnoštvo lokaliteta po Engleskoj, Irskoj, Škotskoj i Francuskoj.

Takve megalitske konstrukcije za sada su otkrivene samo u Europi i to uglavnom u priobalnim područjima.

U sjevernoj Americi su zamijećene humke slične onima u Engleskoj, ali se još uvijek nije pristupilo njihovu istraživanju.

Većina svih tih dolmena služila je za sahranjivanje, ali kako su pronađeni ostaci upotrebnih predmeta iz sasvim različitih razdoblja, ne može se jednoznačno odrediti identitet graditelja.

Međutim, u malteškim hramovima zasigurno nije bilo sahranjivanja, niti su pronađeni stambeni objekti drevnih stanovnika i graditelja.

Također je utvrđeno da su u neke dolmene, kao što je to slučaj u Newgrangeu, puno kasnije donesene i odložene kosti.

Nakon što je utvrđeno da je dobar dio dolmena bio upotrebljavan, a ne samo zatvoren nakon sahranjivanja, razvila se znanstvena polemika jesu li izgrađeni u religiozne ili u pogrebne svrhe.

Općenito gledajući, otvoreni i prekriveni dolmeni konstrukcije su u razini tla i na neki način odgovaraju karakteristikama pećine, ali ne pećine primitivna čovjeka koji je ne našavši sebi prirodno sklonište, izgradio umjetno, već pećine – maternice.

Stoga se dolmeni smatraju modelom prvobitnih hramova ili maternicom za dušu.

Već od najstarijih vremena smatralo se da je hram poput rezonantne kutije, materijalni oslonac za primanje i odašiljanje valova i vibracija duhovnog svijeta.

Kao i svi kasniji povijesni hramovi ili katedrale, dolmeni su koncipirani i izgrađeni da pomognu pretpovijesnom čovjeku primiti ono lijepo, pravedno i dobro.

Koliko su u tome uspjeli, može potvrditi svaki od turista koji danas masovno posjećuju Newgrange, Los Millares, Maes howe, malteške hramove itd.

Prilaz dolmenima najčešće je postavljen na liniji ekvinocija, a ulaz je uglavnom okrenut prema zapadu.

Međutim, postoje dolmeni koji su postavljeni u pravcu solsticija, što je slučaj kod dolmena čuvenog Newgrangea.

Često postoji odstupanje od tih pravaca u smjeru sjeveroistoka, a odnosi se na helijakalni izlazak Sirijusa.

Upotreba takve orijentacije pronađena je u Newgrangeu nakon otkrivanja kanala iznad glavnog ulaza, koji je dugo bio nepoznat.

Zrake Sunca prodiru kroz kanal i za vrijeme zimskog solsticija padaju na najuvučeniji zid središnje prostorije.

Kao i kod postavljanja menhira, za dolmene su drevni graditelji odabirali neko istaknuto i uočljivo mjesto u prirodi, tako da se mogu vidjeti i s velike udaljenosti.

http://nova-akropola.hr