Što je onda, meditacija u Dzogchenu?

To je jednostavno mirovanje, nerastrzano, u Mišljenju, nakon što je jednom bilo inicirano.

Dudjom Rinpoche ju opisuje:

 „Meditacija se sastoji od toga da se bude pažljiv u takvom stanju Rigpe, slobodan od svih mentalnih konstrukcija, dok ostajemo potpuno opušteni, bez ikakvog nemira ili težnje. Jer, rečeno je da „Meditacija nije nastojati, nego prirodno postati pretvoren u nju."

Cijeli smisao vježbe meditacije u Dzogchenu jest osnažiti i uravnotežiti Rigpu, i dopustiti joj da raste do punog dozrijevanja.

Uobičajeni, um navika sa svojim planovima, krajnje je moćan. On se nastavlja vraćati, i lako nas dohvati kada smo nepažljivi ili rastreseni.

Dudjom Rinpoche je običavao reći,

„Sada je naša Rigpa kao malo dijete, napušteno na bojnom polju snažnih  uka­zanih misli."

Volim reći da moramo početi s „odgajanjem" naše Rigpe, u sigurnom okruženju meditacije. Ako je meditacija jednostavno nastavljanje toka Rigpe nakon inicijacije, kako znademo kada postoji Rigpa a kada ne?

Pitao sam to pitanje Dilgo Khyentse Rinpochea i on je odgovorio svojom karakterističnom jednostavnošću:

"Ako si u jednom nepromijenjenom stanju, to je Rigpa."

Ako se ne domišljamo ili ne manipuliramo umom na bilo koji način, nego jednostavno mirujemo u nepromijenjenom stanju čiste i stalne svjesnosti, to je tada Rigpa.

Ako postoji ma koje smišljanje ili bilo koja vrsta manipuliranja mislima ili težnja, onda to nije.

Rigpa je stanje u kojem više nema nikakve sumnje; um zaista nema sumnje vi vidite izravno.

Ako ste u tom stanju, potpuna, prirodna sigurnost i povjerenje nabujaju samom Rigpom i tako vi prepoznajete.

Tradicija Dzogchena je jedna od krajnje preciznih, jer što dublje idete, tajanstvenije su varke koje se mogu pojaviti, i ono što je u pitanju je saznanje apsolutne stvarnosti.

Čak i nakon inicijacije, učitelji razjašnjavaju pojedi­nosti stanja koja nisu Dzogchen meditacija i koja ne smiju biti zamijenjena sa njim.

U jednom od tih stanja vi ste uvučeni u „ničiju zemlju" uma, u kojoj nema misli ili sjećanja; to je mračno, sumorno, ravnodušno stanje, u kojem ste gurnuti u osnovu uobičajenog uma.

U drugom stanju, ima nekog mira i malo bistrine, ali stanje mira je tromo, još uvijek ukopano u uobičajenom umu.

U trećem doživljavate odsutnost misli, ali su u „međuprostoru" pustog stanja čuđenja.

U četvrtom, um odluta za željenim mislima i planovima.

Nijedno od tih nije pravo stanje meditacije, i onaj koji ju obavlja mora promatrati umješno da izbjegne na taj način biti zaveden.

Bit provođenja meditacije u Dzogchenu je učahurena s ove četiri točke:

 Kada je jedna prošla misao prestala i buduća misao se još nije pojavila, u toj pukotini između, nije li tu svjesnost o sadašnjem trenutku; nova, netaknuta, nepromijenjena čak ni „za dlaku „ sa pojmom, jasna, neprikrivena svjesnost.

Dakle, to je to što Rigpa jest!

 Ipak ona ne ostaje zauvijek u tom stanje, jer druga se misao iznenada
pojavi, zar ne?

To je samo-sjaj Rigpe.

  Bilo kako, ako vi ne prepoznate tu misao za ono što ona zaista jest, istog trena kada se pojavi, tada će se ona preokrenuti u samo još jednu običnu misao, kao i obično. To se zove „obmana", koja je uzrok samsare.

  Ako ste kadri prepoznati pravu prirodu misli čim se pojavi, i pustiti ju na miru bez ikakve nadopune, tada ma koje misli koje se pojavljuju sve automatski nestaju natrag u prostranstvo Rigpe, sve oslobođene.

 Jasno da je potreban cijeli životni vijek primjenjivanja da se razumije i jasno spozna puno bogatstvo i veličanstvenost ove četiri duboke a ipak jed­nostavne točke, a ja vam ovdje mogu dati samo „okus" prostranosti toga što je meditacija u Dzogchenu.

Vjerojatno je najvažnija točka da Dzogchen meditacija postaje nepreki­dan tok Rigpe, kao da se rijeka neprekidno kreće dan i noć bez ikakva pre­kida.

To je, naravno, idealno stanje, jer to neuznemireno odmaranje u Mišljenju,kada je jednom bilo upoznato i prepoznato, nagrada je godinama održavanoj primjeni.