Što je onda, meditacija u Dzogchenu?

To je jednostavno mirovanje, nerastrzano, u Mišljenju, nakon što je jednom bilo inicirano.

Dudjom Rinpoche ju opisuje:

„Meditacija se sastoji od toga da se bude pažljiv u takvom stanju Rigpe, slobodan od svih mentalnih konstrukcija, dok ostajemo potpuno opušteni, bez ikakvog nemira ili težnje.

Jer, rečeno je da „Meditacija nije nastojati, nego prirodno postati pretvoren u nju."

Cijeli smisao vježbe meditacije u Dzogchenu jest osnažiti i uravnotežiti Rigpu, i dopustiti joj da raste do punog dozrijevanja.

Uobičajeni, um navika sa svojim planovima, krajnje je moćan. On se nastavlja vraćati, i lako nas dohvati kada smo nepažljivi ili rastreseni.

Dudjom Rinpoche je običavao reći,

„Sada je naša Rigpa kao malo dijete, napušteno na bojnom polju snažnih ukazanih misli."

Volim reći da moramo početi s „odgajanjem" naše Rigpe, u sigurnom okruženju meditacije.

Ako je meditacija jednostavno nastavljanje toka Rigpe nakon inicijacije, kako znademo kada postoji Rigpa a kada ne?

Pitao sam to pitanje Dilgo Khyentse Rinpochea i on je odgovorio svojom karakterističnom jednostavnošću:

"Ako si u jednom nepromijenjenom stanju, to je Rigpa."

Ako se ne domišljamo ili ne manipuliramo umom na bilo koji način, nego jednostavno mirujemo u nepromijenjenom stanju čiste i stalne svjesnosti, to je tada Rigpa.

Ako postoji ma koje smišljanje ili bilo koja vrsta manipuliranja mislima ili težnja, onda to nije.

Rigpa je stanje u kojem više nema nikakve sumnje; um zaista nema sumnje vi vidite izravno.

Ako ste u tom stanju, potpuna, prirodna sigurnost i povjerenje nabujaju samom Rigpom i tako vi prepoznajete.

Tradicija Dzogchena je jedna od krajnje preciznih, jer što dublje idete, tajanstvenije su varke koje se mogu pojaviti, i ono što je u pitanju je saznanje apsolutne stvarnosti.

Čak i nakon inicijacije, učitelji razjašnjavaju pojedinosti stanja koja nisu Dzogchen meditacija i koja ne smiju biti zamijenjena sa njim.

U jednom od tih stanja vi ste uvučeni u „ničiju zemlju" uma, u kojoj nema misli ili sjećanja; to je mračno, sumorno, ravnodušno stanje, u kojem ste gurnuti u osnovu uobičajenog uma.

U drugom stanju, ima nekog mira i malo bistrine, ali stanje mira je tromo, još uvijek ukopano u uobičajenom umu.

U trećem doživljavate odsutnost misli, ali su u „međuprostoru" pustog stanja čuđenja.

U četvrtom, um odluta za željenim mislima i planovima.

Nijedno od tih nije pravo stanje meditacije, i onaj koji ju obavlja mora promatrati umješno da izbjegne na taj način biti zaveden.

Bit provođenja meditacije u Dzogchenu je učahurena s ove četiri točke:

Kada je jedna prošla misao prestala i buduća misao se još nije pojavila, u toj pukotini između, nije li tu svjesnost o sadašnjem trenutku; nova, netaknuta, nepromijenjena čak ni „za dlaku „ sa pojmom, jasna, neprikrivena svjesnost.

Dakle, to je to što Rigpa jest!

Ipak ona ne ostaje zauvijek u tom stanju, jer druga se misao iznenada
pojavi, zar ne?

To je samo-sjaj Rigpe.

Bilo kako, ako vi ne prepoznate tu misao za ono što ona zaista jest, istog trena kada se pojavi, tada će se ona preokrenuti u samo još jednu običnu misao, kao i obično.

To se zove „obmana", koja je uzrok samsare.

Ako ste kadri prepoznati pravu prirodu misli čim se pojavi, i pustiti ju na miru bez ikakve nadopune, tada ma koje misli koje se pojavljuju sve automatski nestaju natrag u prostranstvo Rigpe, sve oslobođene.

Jasno da je potreban cijeli životni vijek primjenjivanja da se razumije i jasno spozna puno bogatstvo i veličanstvenost ove četiri duboke a ipak jednostavne točke, a ja vam ovdje mogu dati samo „okus" prostranosti toga što je meditacija u Dzogchenu.

Vjerojatno je najvažnija točka da Dzogchen meditacija postaje neprekidan tok Rigpe, kao da se rijeka neprekidno kreće dan i noć bez ikakva prekida.

To je, naravno, idealno stanje, jer to neuznemireno odmaranje u Mišljenju, kada je jednom bilo upoznato i prepoznato, nagrada je godinama održavanoj primjeni.