Da vidimo kako je razmišljao Marko prije 1800 godina:

 

Prvo je pravilo truditi se da ti dušu ništa ne muči. Drugo je pogledati činjenicama u oči i shvatiti što one zapravo jesu. Neka se tvoj duh ne kinji tijekom događaja. Oni se na to mučenje duše neće obazirati. Kako je smiješno i neobično čuditi se ičemu što se može dogoditi u životu.

 

Ako živiš mirno kod svoje kuće na to si navikao; ako izađeš, to si htio; ako umreš, izvršio si svoj zadatak, i – eto to je sav život. Budi, prema tome, spokojan.

 

Navikavaj se da pažljivo i bez ikakve rastresenosti, slušaš ono što drugi govori i koliko god možeš uđi u duh onoga koji govori.

 

Smrt. Raspadanje u atome? Potpuno iščeznuće? Gašenje? Istrebljenje? Naprosto, premještanje?

 

Poslovi koji ti dolaze izvana, dolaze ti sa sviju strana. Ali ti dopusti sebi dokolicu da naučiš štogod dobrog i ne dopusti da te ponese životni vihor. Ludost je zamarati se cijelog života, ne imajući pred sobom cilja, na koji bi se upravilo sve djelovanje, svi otkucaji tvoga srca i sve tvoje misli.

 

Pri svakom poslu koji ti se ukaže u životu, upitaj samoga sebe: 'Priliči li mi to? Hoću li se poslije kajati? Uskoro me više neće biti i sve će za mene iščeznuti.'

 

Trajnost čovjekovog života? – Jedan trenutak.

Suština njegovog života? – Promjena.

Njegovi osjećaji? – Nejasni.

Cijeli njegov sklop? – Trulež.

Njegova duša? – Vihor.

Njegova sudbina? – nerazumljiva.

Jednom riječju, sve što je njegovo, i tjelesno i duhovno? – Kao voda teče.

Njegova slava i glas poslije smrti? – Snovi i dim.

Što je dakle to, što čovjeku može stvoriti barem tijek života pravilnim i lijepim? – Jedino i samo – filozofija!

 

Aleksandar makedonski i njegov bijedni mazgar bili su, umirući, svedeni na isto, obojica postadoše prašina svih bića na ovome svijetu i tamo su jednako raspršeni u atome.

 

I heroj i njegovi slavopojci – sve se svršava kao jedan san.

 

Ušutkaj svoju uobrazilju; uzdrži svoje želje; ugasi razbuktalu lakomost. Neka ti duša bude samo svoja i jedino svoja.

 

Duša ima boju čovjekovih misli.

 

I negova poruka za kraj života!

 

Zato provedi taj trenutak vremena u skladu s prirodom, a zatim se rastani sa životom isto onako lako kao što pada zrela maslina: slaveći prirodu koja ju je rodila i puna zahvalnosti prema drveću koje ju je odgojilo.