Fragment Torinskog papirusa.

Povijesni izvori o drevnom Egiptu u velikom broju slučajeva interpretiraju se na različite načine.

Tako nije neobično da o nekom novom arheološkom otkriću po­stoje suprotna tumačenja.

Jedan od značajnih povijesnih izvora na koji se oslanja i moderna egipto­logija potječe od Maneta (Manetona), egipatskog svećenika iz Donjeg Egipta.

Malobrojni preostali povije­sni podaci o njegovom životu kazuju da je bio svećenik i da je živio u Heliopolisu oko III. st. pr.Kr., u vrijeme XXXIII. dina­stije Ptole­mejevića.

Manetov značaj proizlazi iz činjenice što je u svom kapitalnom djelu Aegyptiaca (Povijest Egipta), koje je napisao na grčkom jeziku, opi­sao egipatsku povijest od mitskih vremena do dinastije Ptolemejevića.

On je također prvi uveo podjelu egipatskih faraona na trideset dinastija i dao im grčka imena koja su ostala u upotrebi do današnjih dana (Keops, Kefren, Mikerinos i dr.).

Osim što je uspostavio kronologiju vladajućih dinastija, za koje prenosi da su potekle od bogova, on je egipat­skoj povijesti pripisao puno veću starost od one koju je usvojila službena kronologija.

Naime, u svom djelu opisuje razdoblja egipatske povijesti puno prije Menesa, kojeg se smatra osnivačem prve dina­stije.

Međutim, razdoblja o kojima govori Maneto teško je vremenski točno odrediti jer je poznato da su Egipćani istovremeno upotrebljavali tri različita kalendara.

Kamen iz Palerma sadrži popis kraljeva od mitskih vremena do V. dina­stije.

Povijest egipatske civilizacije dijelimo na sljedeća razdoblja:

• Preddinastijsko razdoblje
• Ranodinastijsko ili arhajsko razdoblje (I. i II. dinastija)
• Stara država (III.-VI. dinastija)
• I. međurazdoblje (VII.-XI. dinastija)
• Srednja država (XI.-XII. dinastija)
• II. međurazdoblje (XIII.-XVII. dinastija)
• Nova država (XVIII.-XX. dinastija)
• III. međurazdoblje (XXI.-XXV.)
• Saitsko razdoblje (XXVI. dinastija)
• Kasno razdoblje (XXVII.-XXXI. dinastija)
• Helenističko razdoblje (XXXII. i XXXIII. dinastija)
• Rimsko razdoblje (30. pr. Kr. – 395. g.)
• Bizantsko razdoblje (395. – 642. g.)

Pišući povijest Egipta, Maneto se nesumnjivo koristio brojnim izvorima: od mitoloških tekstova do službenih dokumenata kraljevstava te postojećih popisa vladara koji su mu kao svećeniku bili dostupni.

Ne treba zanemariti ni tada još uvijek živu ­usmenu predaju.

Manetovo izvorno djelo nije ostalo sačuvano i sve što o njemu znamo dolazi iz prijepisa, komentara i kratkih sažetaka povjesničara u kasnijim stoljećima, među kojima su najznačajniji Josip Flavije, Julije Afrički i Euzebije. Nažalost, njihovi navodi su vrlo često oprečni, što dodatno otežava rekonstrukciju Manetove Aegyptiace.

Fragmenti Torinskog papirusa.

Ipak, premda fragmentarno, do danas je preživjelo nekoliko popisa egipatskih kraljeva iz dinastijskog razdoblja što omogućava određene ­usporedbe.

To je u prvom redu Torinski papirus (XIX. dinastija) te Kamen iz Palerma (V. dinastija), dok su drugi popisi kraljeva urezani na zidovima hramova u Abidosu i Karnaku te u grobnici u Sakkari.

Ovi u zidove urezani zapisi sadrže tek selektivan popis vladara, dok Torinski papirus i pored razlika u podacima kronologiju dinastija navodi na sličan način kao i Maneto te duhom i stilom nalikuje Manetovoj povijesti, iako ih dijeli gotovo četrnaest stoljeća.

Torinski papirus, pohranjen u Egipatskom muzeju u Torinu po kojem je i dobio ime, datira iz razdoblja Ramzesa II. (1279. – 1213. g. pr.Kr.).

Ispi­san je hijerat­skim pismom (pojednostavljeno hijero­glifsko pismo) i navodi imena egipatskih vladara predvođenih popisom bogova za koje se smatralo da su vladali Egiptom prije faraonskog razdoblja.

Također, povijest faraonskih dinastija dijeli na tri velika razdoblja: Stara država, Srednja država i Nova država.

Kraljevska lista iz Abidosa, urezana na zidovima hrama Setija I. (1309.-1291. g.pr.Kr.) u Abidosu ustvari je prikaz kralja Setija i njegovog sina Ramzesa II. kako prinose žrtve sedamdesetšestorici pretho­dnih vladara, koji su predsta­vljeni imenima zatvore­nim u kartuše.

Kraljica Hatšepsut i kraljevi iz heretičkog razdoblja su izostavljeni, tako da lista nakon Amenhotepa III. navodi Horemheba, izostavljajući i Amenhotepova ozloglašenog ­sina Akhenatona.

Ovaj je papirus 1822. godine u tebanskoj nekro­poli pronašao Bernardino Drovetti, Napoleonov konzul i kolekcionar starina.

Njegovu je važnost prvi zamijetio Francuz Jean-Francois Champollion, danas smatran ocem ­suvremene egiptologije, koji ga je rekonstruirao i restaurirao.

Unatoč velikom trudu francuskog egiptologa, mnogi dijelovi ovog važnog papirusa bili su izgubljeni jer je papirus pretrpio zna­tna oštećenja.

Ipak, Torinski papirus predstavlja uz Aegyptiacu najznačajniji izvor na kojem se temelji suvremena egipatska kronologija.

Manetova Aegyptiaca posebno je važna za egiptologe jer je nastala na kraju duge egipatske civilizacije, tako da je zacijelo sadržavala njenu naj­potpuniju povijest.

Da je ostala sačuvana, budući da se temeljila na izvorima iz prve ruke, predstavljala bi najvredniji ­izvor za proučavanje drevnog Egipta.

Autor: Luka Marić