MAGIJA

 

Nekada veoma davno živio je jedan princ koji je u sve vjerovao, samo nije vjerovao u tri stvari.

Nije vjerovao u princeze, nije vjerovao u otoke i nije vjerovao u Boga.

Njegov otac, stari kralj, rekao mu je da te stvari ne postoje.

Mladi je princ vjerovao ocu, budući da u njegovoj zemlji nije bilo princeza, niti otočja nije bilo u zemlji njegovog oca, kao niti bilo kakvog znaka o Bogu.
No, jednog je dana princ pobjegao iz palače.

Stigao je do susjedne zemlje.

Tamo je, na svoje iznenađenje, sa svake obale vidio otoke, a na tim otocima čudna i uzbudljiva bića koja se nije usudio imenovati.

Dok je tražio čamac, na obali mu je prišao čovjek u večernjem odijelu.
„Jesu li ovo pravi otoci?” upitao je mladi princ.
„Naravno, to su pravi otoci”, reče mu čovjek u večernjoj odjeći.
„A ova čudna i uzbudljiva bića?”
„To su sve prave i istinske princeze.”
„Onda i Bog mora postojati!” uzviknu princ.
„Ja sam Bog”, odgovori čovjek u večernjem odijelu.
Mladi se princ vratio kući što je brže mogao.
„Dakle, vratio si se”, reče mu otac, kralj.
„Vidio sam otoke, vidio sam princeza, vidio sam Boga”, prijekorno reče princ.
Kralj se nije uzbudio.
„Ne postoje pravi otoci, prave princeze niti postoji pravi Bog.”
„Vidio sam ih!”
„Reci mi kako je Bog bio obučen?”
„Bog je bio u večernjem odijelu.”
„Jesu li mu rukavi bili zavrnuti?”
Princ se sjetio da jesu. Kralj se smješkao.
„To je uniforma mađioničara. Prevario te je.”
Potom se princ vratio u susjednu zemlju, na istu obalu, gdje je opet susreo čovjeka u večernjem odijelu.
„Moj otac, kralj, rekao mi je tko si ti”, razočarano reče mladi princ.
„Prošli si me put obmanuo, ali više nećeš.

Sada znam da ono nisu pravi otoci niti prave princeze, jer si ti mađioničar.”
Čovjek na obali smješkao se.
„Žalim te, mladi čovječe.

U kraljevstvu tvoga oca ima mnogo otoka i mnogo princeza.

No, tvoj te je otac opčinio, zato ih ne možeš vidjeti.”
Princ se zamišljen vratio kući.

Ugledavši oca, pogledao ga je ravno u oči.
„Oče, je li istina da nisi pravi kralj, nego samo čarobnjak?”
Kralj se osmjehnuo i zavrnuo rukave.
„Da, moj sine, ja sam samo čarobnjak.”
„Onda je čovjek na obali bio Bog.”
„Čovjek na obali bio je neki drugi čarobnjak.”
„Sada moram čuti pravu istinu, istinu izvan magije.”
„Nema istine izvan magije”, reče kralj.
Princ je bio veoma tužan.
„Ubit ću se!” reče.
Kralj magijom pozva smrt.

Smrt stade na vratima i pozva princa sebi.

Princ ustuknu.

Sjeti se divnih, ali nestvarnih otoka, i nestvarnih, ali divnih princeza.
„Jako dobro”, reče on. „Mogu se pomiriti s tim.”
„Vidiš, sine moj, i ti postaješ čarobnjak.”

 

John Fawles – “Čarobnjak”