Dvije su stvari za Gale najvrednije: slava i duh.
Katon

Kada bismo u povijesnim udžbenicima potražili ono što je napisano o keltskoj kulturi i civilizaciji, naišli bismo na opise “kulture polja sa žarama”, na “animizam” u njihovu vjerovanju, na to da su dobro poznavali metalurgiju, imali razvijen kovački i lončarski obrt, da su izrađivali razne ukrase, nakite i tome slično.

Naišli bismo na ogoljeli prikaz kulture koji nas nikako ne bi mogao potaknuti na daljnje istraživanje.

Tim više što su razvijeni narodi mediteranskog područja o Keltima ili Galima (kao ogranku Kelta) oblikovali predodžbe koje bi se u većini slučajeva mogle svesti na to da su Kelti bili samo barbari.

Međutim, zapisi keltskih suvremenika, bez obzira na njihovu sažetost, pružaju drukčiji uvid u njihovu stvarnost.

Tako grčki povjesničar i geograf Strabon bilježi:

Sav rod kojeg danas zovemo Galima ili Keltima, sklon je ratovanju; razdražljiv je i spreman za bitku, ali jednostavne prirode i nimalo pakostan…

Kad su izazvani, bez obzira na to gdje to bilo i kada, pa i zbog najmanjeg povoda, odmah su spremni prkositi opasnosti i upustiti se u bitku, oslonivši se samo na svoju snagu i hrabrost.

Ako je vjerovati, posvećuju se korisnim poslovima, čak i učenju znanosti i književnosti. Njihova snaga temelji se dijelom na visokom stasu, a dijelom na brojnosti ljudstva.

Ako se s lakoćom mogu okupiti u velikom broju, to je zbog njihove jednostavnosti i osobnog ponosa, pa su stoga uvijek povezani uz gnjev onih koji su žrtve neke nepravde.

Diodor će u svojoj Općoj povijesti isto tako govoriti o njihovom stasu, snazi, hrabrosti i golemom samopouzdanju…

U ovom članku pokušat ćemo doprijeti do maglovitog horizonta keltskog svijeta.

Nastojat ćemo proučiti i oživjeti duh tih ljudi koji su vidjeli, doživljavali i oblikovali stvarnost na njima svojstven način.

Podrijetlo Kelta

Kelti su indoeuropski narod koji se početkom I. tisućljeća prije Krista naselio na području današnje istočne Francuske, južne Njemačke, Švicarske i Austrije. Bili su prvi “povijesni” narod na području Europe, sjeverno od Sredozemlja.

Zlatnim dobom Kelta označava se razdoblje od VI. do II. st. pr. Kr. kada vode uspješne ratove i utječu na tijek južnoeuropske povijesti.

U VI. st. pr. Kr. keltska plemena kreću prema Pirinejima i današnjoj Španjolskoj, u V. i IV. st. pr. Kr. jedan se val otisnuo na Britansko otočje, a drugi prema francuskoj obali Sredozemnog mora.

Oko 400. g. pr. Kr. dolaze u Italiju i osvajaju Padsku nizinu koja se od tada naziva Cisalpinska Galija (Gallia Cisalpina). Tamo osnivaju svoje gradove Milano (Mediolanum), Bresciu, Vicenzu, Modenu, Veronu i Bolognu. Godine 387. pr. Kr. osvajaju Rim (osim Kapitolija), ali se povlače primivši otkupninu.

Prema predaji, Rimljani su se prilikom vaganja plemenite kovine za otkupninu tužili na utege koje su napravili Kelti, na što je Bran, vođa Gala, povikao: Vae victis! (Jao pobijeđenima!) bacivši na vagu i svoj mač.

U rimskom je kalendaru dan poraza ostao zapisan kao dies ater – crni dan.

Nakon toga keltska plemena kreću na istok, stižu do Češke (pleme Boji, po kojem je Češka i dobila svoje staro ime Bohemija), Karpata, Rumunjske, Panonije i Bugarske.

Navodno je 335. g. pr. Kr. došlo do susreta Kelta s Aleksandrom Makedonskim.

Prema predaji, na Aleksandrov upit čega se njegov narod najviše boji, njihov je vođa odgovorio: Jedina stvar koje se Kelti boje jest da im nebo ne padne na glavu!

U III. st. pr. Kr. kreću prema Trakiji i Makedoniji te preko Tesalije u Grčku.

Pleme Gala pokušalo je 279. g. pr. Kr. opljačkati Delfe, ali ih je u tome spriječila žestoka oluja.

Dalje nas Strabon izvještava o prodiranju Gala u Malu Aziju gdje su se naselili kao Galaćani ili Galati.

Prestankom osvajanja u II. st. pr. Kr. Kelti se trajno naseljavaju na osvojena područja i asimiliraju s tamošnjim stanovništvom.

U tom razdoblju šire se granice Rimskog Carstva; jačaju Germani koji napadaju keltska područja, polako ih potiskujući.

Dolaskom kršćanstva, koje je svojom misijom smatralo iskorjenjivanje poganskih vjerovanja, keltska će tradicija preživjeti na Britanskom otočju sve do ranog srednjeg vijeka i dolaska germanskih plemena Angla i Sasa.

Keltskim jezikom i danas govori oko milijun ljudi na području Irske, u dijelu Walesa, Škotske i na otoku Man.

Iako su osvojili velik teritorij, Kelti nikada nisu stvorili državu.

Ostvarili su, međutim, kulturno jedinstvo koje je povezivalo mnogostruke aspekte života u jednu cjelinu.

Elementi koji su ujedinjavali sva keltska plemena i povezivali ih u jedan narod bili su religija i mitologija, poimanje života i smrti, koncept vremena i kalendara te društveno uređenje.

Izvori

Iz arheoloških izvora teško je saznati nešto više o keltskoj slici svijeta. U razotkrivanju pomažu kratki navodi antičkih pisaca o keltskoj povijesti, religiji i običajima koji, međutim, čuvaju znanja zaboravljenog značenja i svrhe.

Najpotpuniji su nam izvor irske sage koje su ostale sačuvane zahvaljujući izoliranosti Irske od rimskih i kršćanskih utjecaja sve do ranog srednjeg vijeka.

U tom vremenu sage su prvi puta zapisane i to od strane kršćanskih svećenika.

Najpoznatije su Lebor Gabála – Knjiga osvajanja, Leinsterski ciklus, Ulsterski i Fenijanski ciklus.

Brončana ptica grabljivica na vrhu željezne kacige, iz III. st.pr.Kr.,
pronađena u sjeverozapadnoj Rumunjskoj

Keltski mitovi ne govore o kozmogoniji, procesu stvaranja svijeta.

Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine isprepletale.

Prvi mitski osnivač došao je morem sa zapada.

Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i smatra se da predstavljaju povijesne Kelte.

Oni su protjerali Tuatha Dé Dannana, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine.

Jedan dio bogova i ljudi Tuatha Dé Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u “drugi svijet” (kelt. Sidh, mir) iz kojega mogu sudjelovati u sudbinama ljudi.

Taj je svijet nevidljiv, a opet sveprisutan.

To je tajni život humaka, jezera, rijeka i podzemnog svijeta.

Nastanjuju ga vile, vilenjaci i patuljci.

Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.

Mitovi u sebi kriju duhovni život svake kulture, ali da bismo u njih mogli proniknuti, moramo poznavati jezik simbola kojim su pisani.

Svaki je mit prožet dubokim etičkim smislom, donosi pedagoški model čijim se ostvarenjem mogu dosegnuti odgovori na duboka ljudska pitanja, sadrži kriterije i vrijednosti koje na velikoj kozmičkoj pozornici ostvaruju bogovi i heroji, a na zemaljskoj ljudi.

Ratnici, kraljevi, druidi, pjesnici, proroci i svi drugi nalaze i imaju uzore u mitovima; življenjem tih mitskih uzora stvara se povijest.

Georges Dumezil smatra da je keltska tradicija vjerno očuvala tri indoeuropske mitološko-socijalne funkcije, što se očituje i u podjeli društva na druide (svećenike), ratnike i plemiće te slobodne obrtnike.

Mitski junak Cuchulainn prototip je keltskog ratnika: ponosan, moćan i nepobjediv.

Ratnici

Bitka je Keltima predstavljala obnovu herojskih bitaka koje su vodili bogovi.

Uzor je mitski junak Cuchulainn koji donosi kodeks časti u borbi: ne ubija nenaoružane, kočijaše, sluge, žene i djecu.

On zamjenjuje kralja koji prisustvuje bitci, ali se ne bori. Bit ratničke uloge temelji se na vrlini i dosjetljivosti.

Njihove su bitke bile prožete magijskim i ratničkim obredima: tijela obojena i ukrašena nakitom, štitovi s amblemima, a krikovi koje su ispuštali kada su jurišali u boj izazivali su jezu kod Rimljana.

Prema rimskim povjesničarima, neprijateljskim su se redovima približavali izazivajući najhrabrije na dvoboj.

Pjevali su o podvizima svojih predaka, hvalili se hrabrošću te pokušavali riječima poljuljati samopouzdanje protivnika.

Kralj

Kralj je posrednik između svećeničkog i ratničkog staleža iz kojega je potekao. Kralj raspodjeljuje dobra i stvara ravnotežu na svim područjima ljudske djelatnosti.

Budući da je kralj sudac i ratnik, on se ne bori, ali je za pobjedu nužna njegova prisutnost jer kako kaže irska poslovica: Ne dobiva se bitka bez kralja.

Kralj mora biti bez nedostataka: fizičkih, psihičkih i mentalnih.

Ako nije takav, odnosno ako ne dokaže svoje sposobnosti, biva svrgnut, a njegova palača zapaljena.

Kada je, prema legendi, irskom kralju Nuadi za vrijeme bitke kod Mag Tuireda odsječena ruka, morao je abdicirati.

Bog liječnik tada mu je napravio novu, srebrnu ruku, i tako je ponovno mogao preuzeti vladavinu.

Tit Livije u I. st. pr. Kr. naziva galskog kralja Bituriges Ambigatus, odnosno “Onaj koji se bori na dvije strane”, “Onaj koji posjeduje dvostruku vlast” (duhovnu i svjetovnu).

…U tami vremena, u virovima godina,
dok se sve mijenja,
spavat ćete kao mrtvi
i svijet će vas pamtiti samo kao kraljeve.

Druidi

Kako saznajemo iz mitova i zapisa antičkih pisaca, istinski čuvari znanja i stup keltskog društva bili su druidi – svećenici.

Naziv druid dolazi od riječi druvid u značenju “vrlo učeni”, “oni koji imaju snažan uvid”, “oni koji znaju dalje”.

Strabon ih naziva istraživačima etike, Posejdonije filozofima i pripisuje im velike sposobnosti, a Ciceron se divi njihovu znanju.

Diodor Sicilski kaže da je među Galima bilo pjevača, filozofa i proroka koje su nazivali druidima, a koji su poznavali umijeće proricanja sudbine, i još dodaje da je Pitagorino učenje imalo utjecaja na njih, misleći pritom na učenje o seobi duša.

Julije Cezar u Galskom ratu kaže da je uloga druida bila golema: proricali su sudbinu, sudjelovali u izboru kraljeva i upravljanju kraljevstvom.

Naučavali su o besmrtnosti duše i metempsihozi.

Svoj su nauk učili napamet, za što im je trebalo i do dvadeset godina.

Nazivalo ih se i “učiteljima riječi” jer su smatrali da se predaja mora prenositi usmenim putem da bi ostala živa.

Gali su u Cezarovo doba već poznavali grčko pismo, ali se njime nisu služili za zapisivanje svetih tekstova ili književnih djela.

Prema njihovim božanskim zakonima, nije bilo dozvoljeno zapisivanje ovog učenja. (…)

Izgleda da je razlog takve zabrane bio dvostruk: prvo, nisu željeli da njihovo učenje bude poznato svima, drugo, njihovi bi učenici zanemarili razvijanje pamćenja, što se obično događa kada se moramo osloniti na knjige.

Suština je njihovog učenja da duše ne iščezavaju, već poslije smrti prelaze u drugo ljudsko biće i baš je ova seoba straha od smrti, po njima, bila najveći izazov hrabrosti.

Druidi su poznavali i ogamsko pismo koje je pripadalo bogu Oghamu.

Prikazivan je kao starac u lavljoj koži koji svoje učenike vodi na lancima pričvršćenima s jedne strane za njegov jezik, a s druge za njihove uši.

To je bio simbolički prikaz snage govorništva i riječi jer Ogham je bio bog rata, borbe, magije i zaštitnik govorništva.

Ogamsko pismo nije služilo prenošenju znanja.

Smatralo se da je ispunjeno čarobnom moći i predaja govori da su se njime ispisivale magične poruke na drvenim pločicama.

Gundestrupski kotao

Oko druida isprepleteno je mnoštvo priča i legendi koje ih tako stavljaju u prostor između sna i jave.

U mitovima se uz druide uvijek vezuje Kotao uskrsnuća i Kotao obilja. Bio je to talisman keltskog boga Dagde.

Baštinik, a možda i nastavljač tog simbolizma je Sveti gral u kršćanstvu. Neiscrpni Kotao obilja koji nudi hranu i taži žeđ, simbol je bezgranične spoznaje. 

Kotao uskrsnuća izvor je magične snage, žive vode i daje besmrtnost ili vječnu mladost onome tko ga posjeduje ili u njega uroni.

Mitovi nam također govore o njihovim velikim moćima: o sposobnosti komuniciranja sa snagama prirode, o vladanju četirima elementima (Zemljom, Vodom, Zrakom i Vatrom).

Mitski druid Mog Ruith (“Sluga Kotača”) govori: Ja sam osnova mudrosti, onaj koji zapovijeda elementima, onaj koji se penje na nebo, koji zasljepljuje, koji obuhvaća snagu drugih.

Svojim dahom i zazivanjima podižem oluje, rušim brda, isušujem jezera i rijeke, pretvaram svoje neprijatelje u kamen, gorim u mnogim rijekama.

Iz kratkog Strabonova zapisa iz I. st. vidljivo je postojanje triju stupnjeva svećenstva ili, bolje rečeno, triju magijsko-religijskih uloga: bardi ili pjevači, proroci ili vati i druidi. 

Među Galima postoje uglavnom tri vrste ljudi koji se posebno poštuju, a to su pjevači, proroci i druidi.

Pjevači su se bavili himnama, proroci prinošenjem žrtava i proučavanjem prirode, a druidi su tom proučavanju dodavali i izučavanje morala.

U njihovu pravičnost se tako jako vjeruje da im se ostavlja pravo odlučivanja i u javnim i u privatnim nesuglasicama, a oni su svojim odlukama do sada sprječavali sukobe. (…)

I oni i drugi (bardi i proroci) smatraju da je duša neuništiva kao i svijet, ali da će voda i vatra jednoga dana zagospodariti.

Pjesnici – Bardi

U keltskom društvu uloga pjesnika bila je važna i imala je posve drukčije značenje od onog koje ima danas.

Pjesnici su se bavili glazbom i poezijom, a obrazovali su se za to zvanje u posebnim školama gdje su bili podijeljeni ovisno o stupnju naobrazbe.

Postojao je poseban, ezoterijski način pjesničkog izražavanja.

Tradicija razlikuje “zatamnjeni jezik poezije” i “običan jezik”; jedan je jezik bogova, drugi smrtnika.

Uz hermetičnost izraza, teškoj razumljivosti bardske poezije pridonijela je i kratkoća izraza.

Naime, smatralo se velikim umijećem s malo riječi izreći puno toga. Vrhunske barde tradicija naziva “učenjacima sažetog govora”.

Pomoću awena, božanske inspiracije, pjesnik pronalazi ritam u prozi, jeziku, riječi; “hvata” princip ritma, titraja vala.

Bardi su čuvari povijesti, legendi i junačkih djela.

Nakon nestanka druida velik je dio njihovog znanja nestao, ali jedan dio ostao je sačuvan u pjesmama barda.

Bardske škole, gorsedd, koje su u Škotskoj postojale još u XVIII. st., bile su zadužene očuvati sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi na zemlji, da bi se uspostavila vrijednost dobrih i premoć nad lošima.

Torkvesi ili kolutaste ogrlice oznaka su keltskih ratnika, plemenskih vođa i heroja. Obično su izrađeni od jednog komada metala bronce, željeza, srebra ili zlata.
Tordirani srebrni torkves s krajevima u obliku stiliziranih ptičjih glava potječe iz mlađeg željeznog doba.

Proroci – Vati, Ovati

Naziv im dolazi od korijena wat, što znači tkanje ili pletenje.

Proučavali su prirodu i bili su iscjelitelji i liječnici.

Posjedovali su znanje o pravcima Zemljinih strujanja i znali su kanalizirati energije prirode te su zbog toga i nazvani prorocima.

Bavili su se odgojem i obrazovanjem mladih ljudi. Bili su i pravnici, a mogli su sudjelovati i u borbama kao ratnici.

Učenje druida

Grk Diogen Laertije sažima njihov nauk riječima koje je čuo od jednog druida: Naše učenje je štovati bogove, ne činiti nepravdu i ustrajati u hrabrosti.

Druidi su posrednici između svijeta bogova i svijeta ljudi.

Za velikih godišnjih svetkovina uspostavljali su obredne veze s “drugim svijetom”.

Poznavatelji su svetih zakona prirode i čuvari tradicije i morala.

Temelj njihova učenja bilo je učenje o besmrtnosti duše koja prolazi kroz mnoge živote u svijetu Abreda – svijetu seljenja i sudbine, sakupljajući tako iskustva i pročišćujući se.

Selidba duše njeno je putovanje krugom života i smrti.

Nakon smrti, kažu Kelti, duša odlazi u “onkraj” i tamo nastavlja život.

Ali i “smrt” je isto tako prolazna jer svako se ljudsko biće vraća u ovaj svijet kako bi steklo nova iskustva i svijest o svojoj besmrtnoj, božanskoj prirodi.

Kada duša završi ciklus pročišćenja, stiže u krug Gwenweda, Krug Bijele Svjetlosti ili Krug Blaženstva.

Keltska je kultura i civilizacija uspostavila dvojnost život-smrt bez velikih trauma, povezujući je u jednu cjelinu.

Život i smrt dva su lica istog novčića i oboje se, s prvim učenjima, prihvaćalo od prvih godina života.

Na isti način kao što se priroda ciklički obnavlja svake godine, a ne umire posve svake jeseni, tako i ljudska duša “ulazi” u pojavni svijet i “izlazi” iz njega.

Zbog toga su, kako kaže Cezar, Kelti znali živjeti i umirati.

Inspiriran učenjem druida, pjesnik Lukan iz I. st. napisao je:

Evo ih, besmrtne, kako lete i kruže
da se s novim tijelima u novim svjetovima združe,
i tako život beskrajno iznova teče, a smrt samo kao
linija svemir presiječe;
pod sjevernim nebom osjetit će samo sreće dah
koji prezire najgori od svih – od smrti strah;
zato se oni za ovo krhko biće ne boje,
na oštrici noža hrabro koračaju, postoje,
izazivaju svoju sudbu i ne žale života niti prekinuti
jer će se one uskoro ponoviti.

Suživot s prirodom

Kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima.

Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova.

Vrela, rijeke i vode općenito bile su poznate kao diva ili devona (“božanska”).

Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi “ulaz” u “drugi svijet” koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.

Hramovi Kelta bili su sveti gajevi ili šumski proplanci.

Smatrali su da Onaj čiji je hram kozmos i priroda, ne treba obitavati u ljudskoj kući.

U prirodi, na otvorenom prostoru, čovjek je najbliže Bogu.

Sveta ili nebeska šumska čistina (nemeton) mjesto je susreta božanskog i ljudskog svijeta. 

Nemeton je ujedno i središte svijeta u malom.

Svaki je nemeton i omphalos, os svijeta, jer stablo kojemu je korijenje uraslo u tlo, a vrh dodiruje nebo, posrednik je i veza između tih dvaju svjetova.

U Irskoj je svako pleme imalo svoje sveto drvo u središtu plemenskog područja.

Kad bi neprijatelj iščupao to drvo života, bila bi to najveća nesreća i poniženje za pleme.

Cezar nam spominje posvećeno mjesto (locus consecratus) u Karnutskoj šumi koje je bilo središte Galije.

Svetište Mediolanum (“središnja ravnica”) bilo je središte Cisalpinske Galije.

Čuvena keltska izreka da se oni “jedino boje da im nebo ne padne na glavu” pokazuje da su se osjećali izravno odgovornima za svoje postupke koji u konačnici mogu poremetiti kozmički red.

* * *

Iako su Kelte njihovi antički susjedi doživljavali kao neprijatelje i barbare čiji su im običaji bili strani i nerazumljivi, tragovi koje su ostavili od Irske na zapadu do Turske na istoku otkrivaju nam danas drugačiju sliku tog drevnog naroda.

Pronađeni predmeti ukrašeni gustom ornamentikom uvode nas u njihov svijet simbola i pokazuju iznimno majstorstvo u umjetničkoj obradi metala, dok druidi izranjaju kao sinonim za mudrost i poznavanje prirode.

Iz njihove se tradicije razvio lik srednjovjekovnog čarobnjaka Merlina te legende o kralju Arthuru, njegovim vitezovima i traganju za Svetim gralom.

Keltska predaja utkana je i u bogato iluminirane ranokršćanske rukopise, a snažno je prisutna i u slavnom Gospodaru prstenova čiji nam likovi približavaju plemenite ideale tog davnog svijeta koji su još uvijek inspiracija svima onima koji se susretnu s njihovim magičnim svijetom.

Znaš li ti gdje ostaje noć,
kad prati tijek dana?
Poznaješ li znak?
Jesi li prebrojio lišće na stablima?
Znaš li tko je sagradio brda
prije nastanka elemenata?
Znaš li tko podržava život na zemlji?
Duša se žali, ne zna odgovor.
Tko je to naučio? Tko zna sveto?
Ja poštujem knjige
pa i ono što one ne znaju.

Taliesin

Autor: Barbara Milošević Mujić

http://nova-akropola.hr