Što je umjetnost lutaka i marioneta?

Umjetnost je izraz ljepote i ako je ljepota, kao što kaže Platon, odraz arhetipa ili ideje ljepote, umjetnost marionete onda sadrži u sebi ljepotu slike, teksta, muzike i sklada čitave predstave.

Prava umjetnost ima duboku poruku koja više govori intuiciji negoli razumu promatrača.

Pronaći izvorište prve marionete ili prve lutke jednako je bezizgledno kao i pronalaženje prve skulpture ili prve slike.

Možda je to umjetnost koja dolazi s Homo sapiensom.

Iznova stvoriti život u svim njegovim aspektima, prastari je san čovjeka.

Kroz povijest je umjetnost lutaka bila način izražavanja u misterijskim obredima i ceremonijama.

Dakle, potreba za izradom lutaka nije nova jer one su prisutne još od pradavne prošlosti.

Lutka nije samo lutka.

Marioneta ili lutka treba osobu koja njome rukuje i koja joj daje život.

Pravi umjetnik može jednostavnim komadom tkanine “oživjeti” karakter marionete, tj. udahnuti mu dušu.

Lutkar je taj koji daje život.

Zvukovi i glazba su bitni jer oni stvaraju atmosferu, ali joj glas lutkara posuđuje dušu i čini je prepoznatljivom.

Kolumbija

Lik koji lutka predstavlja je uvijek jednostavniji od stvarnog lika koji mu služi kao predložak.

Budući da su joj glavni pokreti naglašeni, pomalo i karikirani, lutke plijene pažnju publike kao ni jedna druga umjetnost.

Bernard Shaw je u pismu Vittoriu Podrecciju rekao: “Marioneta pokreće osjećaje jer razvija maštu kod publike.”

Između lutkara i lutke važna je magija.

Lutka je odraz lutkara. Ona nije samo stvar, već živo biće s osobnošću koju prenosi osoba koja njome rukuje.

Oživljena, ona započinje svoj život.

Duša se inkarnira u tijelu i čini ono što želi lutkar.

To je suština lutkarske umjetnosti. Lutka slijedi imaginaciju lutkara i odražava njegovu nutarnju ljepotu.

Lutkar ulazi u lik, prožima ga i identificira se s njime te ga koristi da prenese poruku.

Ostvarena, ta je simbioza jedinstven fenomen, postignuće savršene harmonije.

Tako lutkarska umjetnost i lutkarstvo predstavljaju jedinstven i univerzalni jezik.

Lutkarov se duhovni svijet odražava u njegovim likovima.

On spušta svoje biće niz duge konce. Lutka ne može neovisno posredovati između lutkara i publike.

Ono što bi moglo bolje definirati kazalište lutaka i lutke su naglašeni pokreti.

Pomoću pokreta, gesta i jezika lutka ponovno oživljava nešto što već postoji u mašti gledatelja.

Ona to postiže naglašenim reakcijama koje publika opčinjeno prati.

U predstavi je ponešto od svakog gledatelja i poruka nepogrešivo dolazi do njega, premda ne uvijek svjesno.

Marioneta i lutka mogu biti prenaglašene u svojoj estetici i gotovo silovitih pokreta, no one nas potiču na razmišljanje.

Njihova predstava postaje zrcalo koje gledatelja suočava s onim najboljim i najgorim u njemu.

Mimo trendova i hirova u izvedbenoj umjetnosti postoji nešto što održava lutkarsko kazalište, a to je njegova sposobnost da spoji suprotnosti i da da formativni element za gledatelje.

Lutkarska umjetnost je jedan od načina prikazivanja suvremenog života i u tom su je smislu Grci u vrijeme svoga sjaja koristili kako bi iz svakog gledatelja izvukli ono najbolje.

Lutke kroz povijest

Sve civilizacije među svojim arheološkim ostacima imaju maske koje su upotrebljavane za prenošenje misterijskih poruka, kao što su na primjer pretkolumbijska maska Tumaco (Kolumbija), obredna maska iz Mongolije, zastrašujuće tibetanske maske, maske Noh teatra u Japanu, indijanske drvene maske, životinjske maske zaštitnika Dharme.

U muzeju Louvre nalazi se egipatska zglobno spojena, pokretna glava Anubisa izrađena od pečene gline.

Anubisova glava, 13. – 12. stoljeće prije nove ere – muzej Louvre

Egipat

Marionete – muzej Atena

Egipat

Herodot u V. st. pr. Kr. spominje pokretne figure koje su se pomicale pomoću žica.

Opisao je figuru plodnosti koju su Egipćani nosili u procesiji na svečanostima u čast Ozirisa.

Grčka

Kazalište, osobito lutkarsko, oduvijek je prisutno u edukaciji čovjeka i njegovom duhovnom uzdizanju.

To dokazuju eleuzinski misteriji i Eshilove drame, iako je prolaskom vremena i slabljenjem civilizacije izgubljen onaj magični učinak koji je ta umjetnost imala na publiku.

Eshilu se, pored drugih tehnika, pripisuje usavršavanje tragične maske, korištenje roga za pojačanje glumčeva glasa, što se već upotrebljavalo u misterijima, kao i to što je grčki dramatičar Tespis postao popularan među kazališnim glumcima.

Kao što filozof Jorge Livraga (1930.-1991.) primjećuje: “Psihološka uloga tih trikova, povećavanje visine i pojačavanje snage glasa, služila je stvaranju okruženja u kojem su se pojavljivali bogovi i heroji u Eshilovim djelima.”

Ksenofont opisuje svoju posjetu kući Atenjanina Kalije 422. g. pr. Kr.

Zabilježio je da je, među razonodama koje je domaćin pripremio za svoje goste, bio i lutkar imenom Fotein Sirakužanin koji je održavao predstave u Dionizijevom kazalištu.

Aristotel daje sljedeći opis lutaka: “Vrhovni gospodar univerzuma ne treba posjedovati brojne poslanike ili izvore za upravljanje svim djelovima svoga golemog carstva.

On naprosto treba jedan čin svoje volje, na isti način na koji oni koji rukuju lutkama samo trebaju povući nit da bi pokrenuli glavu ili ruku nekog od tih malih ljudi, potom njegova ramena, njegove oči, a ponekad sve dijelove njegove osobe, postižući ubrzo ljepotu i sklad.”

Heron Aleksandrijski, grčki matematičar i učenjak, rođen 20. i umro 62. objašnjava koliko je kompleksan sustav potreban za pokretanje lutaka.

On je sam imao kazalište s automatskim mehanizmima.

Sokrat govori o lutkama aludirajući možda na sofiste, a Platon u VII. knjizi Države, u Mitu o pećini, kako bi objasnio da je osjetilni svijet samo sjena svijeta ideja ili arhetipova, govori o drvenim ili kamenim likovima koji prolazeći ispred vatre projiciraju svoje sjene.

Indija

Indija

U drevnoj hinduističkoj mitologiji Adi-Nat, prva lutka, izlazi iz usta Brahme, Stvoritelja.

Prva su se lutkarska kazališta temeljila na sanskrtskim epovima Mahabharati i Ramayani.

Tijekom mnogih stoljeća lutke su pratili oštri, ali dojmljivi zvukovi svirala od trske ili koštane flaute.

Enrique Vesely, češki pisac koji se posvetio proučavanju lutkarstva, kaže za podrijetlo marioneta: “Kolijevka kazališta lutaka bila je Indija i od tamo se ono raširilo svijetom.

Iz Indije, točnog mjesta rođenja, prešlo je u Perziju, zatim u Arabiju, a saudijski Romi donijeli su ga u Europu preko Grčke i Italije.”

Japan – bunraku

Japanska Noh maska iz 17. stoljeća

Japan

Tradicionalno japansko kazalište lutaka u kojem svakom lutkom upravlja jedan ili više lutkara naziva se bunraku.

Lutke su rezbarene u drvu, pomicale su oči i usta i mogle su pokretati prste.

Pratile su ih pjesme izvođene na instrumentu s tri žice zvanom shamisen, a korištena je za upućivanje molitvi bogovima prilikom obreda.

Kazalište sjena

Indonezija, Java i Bali

U Indoneziji, na Javi i Baliju lutkarstvo i kazalište sjena također su korišteni pri vjerskim svečanostima.

UNESCO je umjetnost sjena 2003. godine proglasio usmenom i nematerijalnom baštinom čovječanstva.

Kina

U Kini, tisuću godina prije Krista, koja je također preuzela kazalište sjena za vrijeme dinastije Zhou, car Mou je naredio da se iz središnje Azije dovedu umjetnici i preuzme umijeće izrade lutaka koje su kasnije i sve do današnjih dana korištene u obrednim plesovima i ceremonijama.

Indijanci iz Arizone

Hopi

Hopi Indijanci sa sjeverozapada Arizone upotrebljavaju lutke već više od tisuću godina.

Oni su tradicionalno uzgajali kukuruz i druge usjeve, a bili su vješti u rezbarenju i bojanju lutaka koje su odijevali u šarene tkanine i ukrašavali sjajnim perjem.

U svojim su obredima predstavljali legende čiji su sadržaj bile teme povezane s poljoprivrednim kulturama koje su uzgajali.

Posjedovali su vrlo duboko znanje, a tijekom ceremonija su prinosili žrtve bogovima ili silama prirode.

Francuska

U Francuskoj je umjetnost lutkarstva imala velike poklo­nike kao što su bili Sarah Bernhardt, Voltaire, Delacroix, Balzac, Alfred de Musset i George Sand.

Theatre des Amis koje je bilo na vrhuncu slave od 1854. do 1872. godine, davalo je predstave za odrasle pripadnike francuske elite.

Anatole France je o ovom kazalištu rekao: “Lutke pod­sjećaju na egipatske hijeroglife, što znači da pred­stavljaju nešto čisto i mistično… a kada uprizoruju Shakespeareovu dramu ili Aristofana, vjerujem da vidim pjesnikove misli prikazane kao svete likove na zidovima hrama.”

Njemačka

postavio je maleno kazalište u parku palače Belvedere u Weimaru.

Kazalište se zvalo Teatar prirode. Goethe je bio opčinjen kazalištem lutaka.

Za pisanje Fausta, djela koje ga je učinilo besmrtnim, nadahnula ga je lutka koju je kao dječak vidio u predstavi u Frankfurtu.

Predstava je bila rađena prema tekstu nekog anonimnog umjetnika iz 1587. godine, naslovljenog Povijest doktora Johanna Fausta, čuvenog maga i čarobnjaka.

alište lutaka s izuzetnom tehnikom lutaka na koncu, prikazujući u svome programu seriju velikih opera W. A. Mozarta, kao što su Bastien i Bastiena, Don Giovanni, Čarobna frula, Otmica iz Saraja i Figarov pir te Rossinijevog Seviljskog brijača i Orašara Petra Iljiča Čajkovskog.

http://nova-akropola.hr