Mi smo poput nebodera, svaka godina je jedan kat, i u njemu se kreće dolje-gore jedan okrugli, stakleni lift iz kojeg se možemo promatrati u bilo kojem smjeru, možemo po volji da iz njega izađemo i da se ponovo vratimo. Ako ti se tada pogled zaustavi na nekoj kaljevoj peći, ili na nekom biciklu, ili peronici: svim ovim nekadašnjim predmetima koje, izlazeći iz tog lifta, posjećuješ, pripada i jedno novo promatrajuće ja koje se s njima družilo kao petogodišnjak i koje ih sa velikim zadovoljstvom pozdravlja i kao sedamdesetpetogodišnjak.

Na Mojsijevo pitanje tko je taj koji mu se obraća, nevidljivi glas iz ružinog grma mu je ovako odgovorio: “Ja sam onaj koji jesam”.

I u nama se ponekad oglasi isti taj glas, s istom rečenicom, dovoljno je samo da zatvorimo usta i da sklopimo oči.

Ovaj glas je bezvremen, ne stari.

Mogu da budem koji god hoćeš godišnjak – unazad računajući, naravno.

Ne mijenjam svoju kožu i biografiju prema tome da li sam dječak ili vremešni gospodin, mijenjajući iz minute u minutu varijante svog identiteta.

I jučer sam bio onaj koji sam danas.

I nadam se da ću to biti i sutra.

Manje ili više.

Djerdj Konrad

Mađarski pisac

predsjednik Međunarodnog PEN-a