Lijer

 

„A eto tako zivemo...nekako se prođe“

„Da vrijeme ide brzo ....Kako ti je lijep ovaj veliki lijer“

„Ubrat ću vam ga..“

„Ne, nemoj, što će mi, lijep je; oko mi je za nj zapelo, neka ti cvate“

„Ah, što će meni lijer“...“Evo vam ga“.

I odoh u sumrak sa dva velika u lijepa lijera uz i niz stranputice kraj razvaljenih, pustih kuća....A nekad je tu bilo živo, smijeh i žamor. Sad zjape prazni prozori kao očne duplje skeleta. Svjetla se pale iza tihe površine 'konala'. Ogromni oblak iz blijede ljubičaste boje pretapa se u pepeo i zadnja svjetlost dana gasne.

Tu uz put ima još puno divljih lijera, bijelih kao što su moja ogromna dva i jedan plavi.

A što će meni lijeri kad sam sâm?

U kući, uz put, što strši iza hridi – svjetlo.

Da odem i dadem lijere na poklon? A što će bogalju Matiji lijeri...i što će reći kad me vidi i kad joj dam lijere...zašto?

I tako nosim lijere kući. I kome da ih nosim?

Meni samom lijera ne treba, a nemam kome da ih dam.

Lijeri su ljepši u zelenilu prirode kad im se blijeda boja pretapa s okolinom u tihom sutonu dana i s noćnim nebom.

I tako stojim pred kućom a preda mnom lijeri.

Lijepi lijeri koji ne trebaju Nedi; ni meni nisu potrebni, osim da dijele sa mnom tugu.

I da čekaju dan i opet dan dok ne uvenu lijeri, predivni lijeri i nestane njihova ljepota koja nikome ne treba.

12.4.1976.

 

Lijer/ljer – cvijet iz porodice ljiljana