Upisao:

mlabos

4. rujna 2021.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

778

PUTA

Lari i penati – duhovi zaštitnici starog Rima

Da bismo barem donekle rasvijetlili ranu rimsku religiju, potrebno je ukloniti različite slojeve koji su se nataložili u dodiru s različitim narodima, ponajprije etrurskim i grčkim, a kasnije egipatskim i orijentalnim, te se usredotočiti na temelje koje čine drevni običaji i obredi starih Latina.

Najdrevnije je najbliže bogovima.

Ciceron

Uz rimsku religiju obično povezujemo prizore veličanstvenih hramova, sjajne kipove božanstava, okićene ulice ispunjene procesijama u čast bogova rimskog panteona…

No, sve te sjajne slike ne ulaze u okvire rane rimske religije koju nalazimo u počecima Republike.

Također, imena božanstava koja obično poistovjećujemo s rimskim panteonom – Minerva, Venera, Herkul, Kastor, Poluks, Apolon, Merkur, Prozerpina, Eskulap, Magna Mater – ne nalazimo u njenom ranom razdoblju jer su posljedica snažnog grčkog upliva.

Pater familias, glava obitelji, suprug i otac, u kući je imao svog duha zaštitnika, geniusa, koji se prikazivao likom nekog od predaka ili prikazom zmije, a uloga mu je bila povezivati ukućane i duhove zaštitnike.

Odanost ovom zaštitniku posebno se iskazivala na rođendan oca obitelji.

Oslikani zid lararija prikazuje pater familiasa s pokrivenom glavom kao što je bio običaj prilikom ceremonija.

U ruci drži kutiju s obrednim mirisima.

U pratnji su mu dva lara.

Genij, duh zaštitnik pater familiasa predstavljen je zmijom.

Premda Plutarh piše da je drugi rimski kralj Numa Pompilije bio taj koji je u srca Rimljana usadio sadržaj i smisao obreda, najveći dio drevnih rimskih vjerovanja potječe još iz vremena prije osnutka Rima 753. g. pr.Kr.

Ta vjerovanja imaju svoje duboke korijene u drevnom animističkom kultu, kultu duhova prirode zajedničkom svim narodima staroga svijeta.

Što se Carstvo više širilo, to više je bilo preplavljeno stranim religijskim utjecajima, prema kojima su uglavnom bili tolerantni. Rimljani su skovali izraze di indigetes (“stari autohtoni bogovi”) i di novensides (“novopridošli bogovi”).

Zanimljivo je ipak spomenuti da “novopridošlim” bogovima nisu podizani hramovi unutar pomeriuma, svete granice Rima, sve do Drugog punskog rata (218. – 202. g. pr.Kr.), kada se to mijenja i od kada izvorna rimska religija polako gubi svoj značaj.

Rana rimska religija

O staroj rimskoj religiji najviše saznajemo zahvaljujući zapisima iz vremena vladavine cara Augusta Oktavijana (31. g. pr.Kr. – 14. g.), koji je pokrenuo obnovu stare rimske tradicije, ali i iz fragmenata kamenih Numinih kalendara uz pomoć kojih možemo potvrditi prisutnost određenih božanstava u Rimu tog vremena i, podjednako važno, odsustvo drugih.

Rana rimska božanstva najvećim su dijelom bila vezana uz poljodjelstvo i obiteljski život.

No, vrlo je malo onih o kojima znamo išta više od imena.

Tako je svećenik božice Cerere zazivao dvanaest božanstava koja su upravljala pojedinim ratarskim fazama, od oranja zemlje do spremanja žita: Vervactor, Redarator, Imporcitor, Insitor, Obarator, Occator, Sarritor, Subruncinator, Messor, Convector, Conditor, Promitor…

Današnji ih istraživači obično grupiraju u “bogove zemlje”, “bogove obitelji”, itd.

Rimljani su vjerovali da je sva priroda živa i prožeta duhovnim silama, pri čemu je uvijek u prvom planu bila božanska moć, sila, numen, a ne njezin oblik.

Kroz jednostavne obrede štovali su šume, polja, raskršća, izvore vode, vatru, itd.

Temeljno je bilo ostvariti sklad između ljudi i numina, duhova prirode, te održavanje pax deoruma ili “mira bogova”.

Svakodnevno štovanje duhovnih sila bilo je izuzetno važno jer su smatrali da njihova prisutnost pomaže ili odmaže pri svakoj djelatnosti, kako čovjeka, tako i obitelji i države.

Naime, obitelj, familia, bila je ideja na kojoj je ustrojena rana Rimska Republika i središte ranog religioznog života.

Za razliku od današnjeg pojma obitelji, ova rimska bila je proširena i uključivala je obitelji odraslih sinova, štićenike i robove.

Otac obitelji, pater familias, bio je njen neograničeni vladar, a ujedno i njen glavni svećenik – isto onako kao što je kralj bio otac države i njen glavni svećenik.

Prikaz lara, duha zaštitnika obitelji.

Jedan od temeljnih oblika obiteljskog štovanja bio je vezan uz čuvaricu ognjišta, Vestu, koja nije bila toliko božica ognjišta, koliko samo ognjište.

Ognjište kao izvor topline i svjetla oduvijek je združivalo obitelj; na njemu se nije samo grijalo i kuhalo, već je ognjište bilo i mjesto prizivanja božanske zaštite i izražavanja štovanja bogova.

Ono je bilo srce kućanstva, kao što je sveta vatra, čuvana u Vestinom kružnom hramu, bila srce samoga Rima.

O kućnom ognjištu brinuo je ženski dio obitelji kao što su nad svetom vatrom bdjele Vestalke. Vatra se morala stalno održavati, pa bi je tako ukućani, kada bi se spremali na počinak, ostavljali lagano tinjati do jutra, kada bi je opet rasplamsali.

Osim brige za samu vatru, kućni su se obredi sastojali i od prinošenja malih darova u hrani i piću koji su se ostavljali na rubu ognjišta.

Vatra se gasila jedino u slučaju kada je obitelj selila u novi dom, gdje bi se ponovno obredno palila uz prinošenje malih žrtvenih darova kućnim božanstvima i duhovima obiteljskih predaka.

Podjednako štovanje izražavalo se i Janusu, jednom od najstarijih rimskih bogova, zaštitniku ulaznih vrata, onome koji je bio nazočan svakom ulasku, rođenju, kako ljudi, bogova i svijeta, tako i svakog djela.

Kao i Vesta, i Janus je imao svoj hram u obliku natkritog prolaza s vratima na Forumu. Posebno ga je štovao muški dio obitelji.

Sve su ceremonije započinjale zazivanjem Janusovog imena, a završavale zazivanjem Vestinog imena.

Lari i penati

Duhovi zaštitnici obitelji nosili su zajednički naziv lari i penati.

Njihova je zajednička uloga bila briga za obitelj, domaćinstvo i potrebnu hranu.

U blizini ognjišta nalazila se ostava za hranu zvana penus.

Duhovi koji su čuvali to mjesto, penati, bili su zaštitnici kojima se posebno zahvaljivalo što obitelj ima dovoljno hrane i ne oskudijeva osnovnim potrepštinama.

Iako su se njihove figurice nalazile uz ognjište, bili su vezani uz obitelj, a ne uz mjesto, pa su se i oni selili kada se selila obitelj.

Penatima su se prinosili prvi plodovi, njima se svakodnevno zahvaljivalo u vrijeme glavnog obroka, a soljenka na stolu bila je njima u čast.

Običaj bacanja prstohvata soli preko lijevog ramena je oblik izražavanja zahvalnosti penatima.

Kao što su čuvali obiteljske ostave hrane, penati su također čuvali državne žitnice.

Tijekom godine bilo je više svetkovina posvećenih duhovima predaka: 24. kolovoza, 5. listopada, 8. studenoga, te dvije višednevne svetkovine: 13.-21. veljače i 9.-13. svibnja.

Osobito značajna svetkovina održavala se u veljači i zvala se parentalia.

Ovidije piše da su se prinosile žrtve u obliku vijenaca cvijeća, pšenice, soli, vina, kruha namočenog u vinu i ljubičica kod obiteljske grobnice, kako bi se osnažile međusobne dužnosti i zaštitne veze između živih i mrtvih.

Također bi se priredila gozba u znak proslave prijateljstva između obitelji i njenih dobronamjernih predaka.

Ipak, glavno zaštitno božanstvo obitelji bio je lar familiaris.

Predstavljao je utemeljitelja obitelji i bio na čelu skupine obiteljskih duhova zaštitnika.

Lari su izvorno bili skupina bogova koji su čuvali polja i raskršća.

Premda ih se štovalo skupno, na granici između dva ili više gospodarstva, svako je gospodarstvo imalo svog pojedinačnog lara.

Kako je briga o gospodarstvu uključivala i zaštitu kuće, tako su lari postali obiteljska zaštitna božanstva.

Ovidije ih opisuje kao noćne promatrače, čuvare obitelji i doma.

Vremenom se lar familiaris povezivao s kultom mrtvih predaka (Di manes) jer on je bio taj koji je simbolizirao snagu naslijeđenu od predaka, snagu koja je davala razbor u razumijevanju božanskih zakona i zaštitu u svakodnevnom životu.

U počecima se lar prikazivao likom psa te je tako simbolički izražavao pojam vjernosti i odanosti, a kasnije kao figurica mladića vedrog izraza lica, koji nosi tuniku te pleše uspravno držeći rog s tekućinom ili točeći vino u patreu, žrtveni tanjur.

Ove su se figurice čuvale u lararijima, koji su najčešće bili poput ukrasnih ormarića ili lijepih niša u blizini ognjišta ili ulaza u dom.

U bogatijim kućama larariji su bili pravi mali hramovi. Larariji su bili i mjesto gdje su se čuvali i drugi za obitelj vrijedni predmeti, poput amuleta i talismana te sličnih pomno odabranih predmeta.

Zanimljivo je da su najočuvaniji primjeri lararija oni u Pompejima.

Lararij iz Pompea.

Larima se zahvaljivalo svakodnevno – prinosili su im se darovi u hrani, vinu, tamjanu, cvijeću.

U posebnim su prilikama njihove figure urešavane cvjetnim vjenčićima, a sam se prostor lararija držao otvorenim.

Domaćica je u okviru svojih dnevnih obveza bila zadužena za čistoću lararija te čistoću i red svih ceremonijalnih predmeta, poput acerre, posude za mirisne štapiće, salinuma, posude za sol (sol je tada bila izuzetno vrijedna), gutusa, posude za mlijeko ili vino, patere, žrtvenog tanjura, turibuluma, gorionika za mirise, lucerne, uljanice.

Ti su predmeti bili posebno izrađeni, čuvalo ih se u posebnoj kutiji uz lararij, a s njima se rukovalo vrlo pažljivo.

Bez obzira na njihovu veličinu, ljepotu i ukrase, larariji su uvijek bili simbol tradicije i vjernosti obitelji, religiji i državi.

Bili su mjesto čuvanja izvorne rimske vjere, one kojoj je temelj bila rimska obitelj.

Prva dužnost mladenke u njenom novom domu bilo je prinošenjem darova iskazati poštovanje prema ovim duhovima zaštitnicima.

Njihovo je štovanjem vremenom preraslo u veliku svetkovinu nazvanu Larentalije, koja se kao obiteljski blagdan slavila 23. prosinca.

U Rim su tijekom njegove duge povijesti pristizali novi kultovi, običaji i obredi, dok su izvorna vjerovanja blijedila, no sve do njegovih posljednjih dana očuvalo se intimno obiteljsko štovanje zaštitnih božanstava lara i penata.

Autor: Martina Popović Novosel

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!