Godinama smo moja kćerka i ja vegetarijanci (otprilike 12). Moram priznati da jedan od naj motiva bila je činjenica da doista nikad nisam mogla jesti meso (osim u obliku ćevapa il pljeskavice). Naravno da su i ovi gore navedeni argumenti bili u igri, ali kako već znamo, svaki se argument dade prilagoditi trenutačnim potrebama.

 

Doista cijenim tvoju motivaciju da napišeš ove članke vezane uz vegetarijanstvo, a posebno uz tvoju napomenu da još to ne prakticiraš, ali da imaš želju.

 

Međutim, ono što sam htjela reći jest, da sam i ja sve to znala (kao i ti) ali vegetarijanstvo je zapravo -the way of life - i to ne s namjerom da to postane već to dolazi kao posljedica prakticiranja istog. Polako čak i neprimjetno mijenjaš vlastiti senzibilitet u odnosu na svijet oko sebe. U početku si sklon propagirati i  'nagovarati' barem one najbliže da bi to bilo dobro za njih. Ali, tijekom vremena naučiš da ono što je dobro za tebe nije nužno i za nekog drugog.

Kako Irida napominje, zna ljude koji su se vratili na meso, poznam i ja takve, ali znam i one koji su se opet vratili

vegetarijanstvu ili nekom drugom sustavu prehrane kao recimo makrobiotici, frutarijanstvu, sirovoj hrani i sl.

Znači, ako nešto želimo podijeliti s drugima jer smo uvjereni da je dobro, najbolji je način vlastiti primjer.

Ali, ono što ja mogu osobnim primjerom svjedočiti, to je promjena senzibiliteta prema svakom životnom obliku. Začudno ali istinito,  da se upravo vegetarijanstvom razvila moj svijest u odnosu na biljke.

Danas u potpunosti mogu razumjeti svijest đžaina koji prije negoli naprave korak, šibljem čiste put ispred sebe da ne bi nagazili na insekte.

 

Naravno da je nama u zapadnoj civilizaciji (jang društvu) meso kao najjači izvor proteina upravo potrebno, jer nije lako opstati u ovakvom okruženju.

Međutim, ja se više ne bih niti mogu mijenjati, te svjesno prihvaćam i 'odgovornost' tog izbora.

 

Kako se ono kaže - ono što jedeš to jesi :-))

(Ovdje ne mislim da sam blitva :-)))