Abeceda za ( duhovnu ) djecu...
Može lako biti da u duhovnosti ne postoje ''početničke'' i ''napredne'' lekcije. Pored napretka koji se očituje osobno za svaku individuu, lekcije su jednostavne, duboke i često teške za savladati.
Uči se odbacivati stare i ukorijenjene obrasce ponašanja i zaživljavati sve ono znanje koje latentno snuje u nama. Učimo se sebi, svome iskonskome identitetu.
Zanimljiva, katkada i zamorna stvar jeste to da vas duhovnost ne uči ničemu novome. A opet, učite konstantno – ono što znate.
Većina praktične duhovnosti čovječjeg života spada u kategoriju kada se bedasto nasmiješ i kažeš ''joj, da, da, pa znam to''.
Iskorak od ''da, da, znam to'' do šutnje ispravnoga djelovanja veliki je koliko i život.
Učimo zaživjeti ono što oduvijek znamo – to bi mogla biti jedna od mnogih definicija duhovnoga rasta.
Ono lijepo sada što vidim je to da sve češće počinjem rečenice sa ''Sada shvaćam zašto...''. Primjerice: ''Sada shvaćam zašto je uobičajeno da Zen učitelji udaraju svoje učenike kada im ovi dodijavaju pitanjima'' ili ''Sada shvaćam zašto je danas svijet takav kakav jeste''. ''Sada shvaćam zašto reagiram ili sam reagirao tako kako jesam...'' i još mnogo takvih...nijemih spoznaja koje dolaze spontano, neminovno.
Naime, posebice sada, čovjek ne oskudijeva u objašnjenjima, mišljenjima i stavovima o tome zašto su stvari takve kakve jesu, koji je ''glavni'' problem čovjeka, zašto se ponašamo kako to činimo, što činiti i kome se obratiti - ono u čemu se oskudijeva je opredjeljenje.
Oskudijeva se u fokusu. Smjernici koja bi istinski pridobila jednog inteligentnog čovjeka i otvorila prema sebi i Tvorcu. Oskudijeva se u hrabrosti. Oskudijeva se u prepuštanju. U poniznosti.
''Najveći oblik hrabrosti je poniznost'' napisao je C.G. Jung. Neobično lijepa istina.
Fokus i prepuštanje naoko se čine suprotstavljenima.
Ali slično oku koje nekada fokusira, a nekada se pokrije kapkom, tako i čovjek današnjice objedinjuje načine ispravnoga djelovanja. Isto tako ego i razum imaju svoja pravovaljana mjesta na ovome planetu i životu, njih se ne može i ne treba iskorijeniti. Njih se mora zaposliti i staviti u službu.
Također, slično tome, katkada je šutnja zlato. Katkada je šutnja osuda. Katkada grijeh. Danas nam doduše – fali tišine.
Lekcije koje ovdje zapisujem vidim kao abecedu za duhovnu djecu, kakvo sam i sam.
Možda je to zamka za ego svih onih koji misle da su daleko odmakli na putu, pa su za njih ''početničke'' lekcije ono što je vjetrić za planinski lanac.
U svakom slučaju znam da su većina mojih suputnika, barem u ovom životu, početnici kao i ja. Osjećam također kako i napredni učitelj, prirodom samog ljudskoga života, jednim dijelom biva uvijek ''na početku'', uvijek svjestan da je i sam učenik, pa tek onda učitelj.
Da citiram svoga učitelja koji katkada na šaljiv način dijeli s nama sebe i Boga: ''i ja sam čovjek, obična budala, i svaki dan se ustajem, radim na sebi, idem na wc kao i vi, prolazim procese...''
Ovdje vam ne mogu pričati o stvarima koje ne razumijem, a kojih je mnogo. Dijeliti ću sa vama ono što sam barem djelomice uspio shvatiti, a uspio sam to jer sam dugo vremena ''neuspješno'' težio shvatiti, a tek sada mi se otkrivaju u tom jednostavnom i snažnome svjetlu.
Ponajviše, govorit ćemo o tome što je rečeno iz izvora. Ne od mene ili od čovjeka - već samo kanala i gole svijetlosti.
Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti