Energije i obrasci kolektivnog nesvjesnog zaokupile su veći dio Jungova života.

Porijeklo ovog važnog koncepta se može naći u dva događaja koji su se zbili na počecima njegove karijere.

Jedan je bio san, a drugi pacijentova fantazija.

Negdje oko 1906. Jung je primijetio kod jednog od njegovih ciriških pacijenata, paranoidnog shizofrenika, da je na suncu žmirkao dok je pomicao glavu s jedne na drugu stranu.

Pacijent mu je objasnio da Sunce posjeduje penis koji je izvor vjetra i da micanjem glave s jedne na drugu stranu može pomicati taj penis.

Ova fantazija zvuči posve nerazumno, no unatoč tome Jung ju je zapisao, podatak koji će se pokazati posebno značajan nekoliko godina kasnije.

 

1909. Jungova se zvijezda uzdizala i zajedno s Freudom i drugim analitičarom, Sandorom Ferenzom, bio je na predavačkoj turneji po Sjedinjenim državama.

Za vrijeme putovanja, njih trojica su odlučili da razbiju vrijeme analiziranjem snova jedan drugome.

Jung je ispričao san koji je počinjao na trećem katu njegova doma.

Međutim, sobe su bile napravljene i namještene kao u osamnaestom stoljeću.

(U Jungovom snu, ljudska lubanja je povezana s najdubljim razinama kolektivnog nesvjesnog. Ova neolitska lubanja ukrašena muljem i kauri školjkama, stara je preko osam tisuća godina i iskopana kod grada Jerihona. Pogled na tu lubanju je pogled unatrag na djetinjstvo ljudske rase.) 

 Sanjač je dalje istraživao i otkrio da je prizemlje bilo uređeno u stilu kuće iz šesnaestog stoljeća, a ispod nje se nalazio podrum izgrađen od rimske opeke.

Na podu podruma Jung je opazio pravokutan kamen s pričvršćenom okruglom alkom i podigavši kamen pogledao je dolje u špilju punu prethistorijske grnčarije i drevnih ljudskih lubanja.

Freud je protumačio san kroz Jungova osobna potiskivanja i njegovu želju da uništi nekog sebi bliskog, ali je tu želju pokopao duboko unutar svoje kuće iz sna.

Švicarski analitičar žestoko se usprotivio Freudovim gledištima, ali je tada svoje tumačenje zadržao za sebe.

Kasnije, pišući o snu, Jung je tvrdio da je san predstavljao povijest europske svijesti od svojih neolitskih prapočetaka, preko uspona Rima, kasne Renesanse do prosvjetiteljstva osamnaestog stoljeća.

Isto kao što fizički mozak sadrži anatomske ostatke svog razvojnog porijekla, tako je i ovaj san naznačio da um sadrži primitivna, skrivena sjećanja svoje daleke prošlosti.

 Ova pretpostavka dobila je snažnu potvrdu kada je Jung nabasao na grčki izvještaj o drevnom Mitrijanskom obredu koji govori o tubi koja se spušta sa sunčeva lica i koja je izvorom vjetra.

Ovdje se pokazala napadna podudarnost između mita starog dvije tisuće godina i fantazije modernog švicarskog pacijenta.

Kako je mogao um shizofrenika doći do slike koja je bila istovjetna onoj u koju su jednom vjerovali Mitrini sljedbenici?

Jung je nastavio dalje prekapati po mitologiji i otkrio je brojne nove podudarnosti koje su isplivale unatrag zadnje dvije tisuće godina.

Srednjovjekovni crteži, naprimjer, prikazuju božanske zrake koje zrače iz Sunca, a neke legende tvrde da je Djevica na sličan načina začela po Duhu Svetom.

K tome, Božja kazna se često doživljava kao božanski vjetar.

Stoga se čini da je izvjesna suština ovog mita o Suncu bila zajednička umovima unazad dvije tisuće godina.

 U desetljećima koja su slijedila, Jung je sakupio rukopise iz Srednjeg vijeka, tekstove Gnostika i klasična djela iz Kine, Indije i Tibeta.

Analizirao je mnoge snove i budne fantazije svojih pacijenata i putovao u Afriku i Indiju da bi na njihovom izvoru saznao o snovima, mitovima i legendama.

I opet bi iznova otkrivao da su se pojavljivali slični snovi, slike i mitovi u udaljenim dijelovima svijeta i u vrlo različitim kulturama i povijesnim periodima.

Rezultat je izgledao pomalo kao proučavanje zapadnoeuropskih jezika i otkrića da svi oni, s manjim izuzecima kao što je baskijski, imaju zajedničku osnovu u latinskom.

Zatim, proširujući vidokrug istraživanja, dolazi do otkrića da sam latinski ima svoje korijene u proto-indoeuropskom jeziku.

 Isto kao što njemački i engleski jezik imaju previše dodirnih točaka da bi se to pripisalo čistoj podudarnosti i stoga upućuju na zajedničko porijeklo, tako i Paulijev san o svjetskom satu i vizija koja se pokazala srednjovjekovnom redovniku, upućuju na to da imaju zajednički izvor.

Preko svojih putovanja i istraživanja, Jung je otkrio da slike heroja, braće blizanaca, Sunca, vječitog ženskog, putovanja u podzemlje, zmija, mandala cjelovitosti i dinamizam suprotnosti stalno i ponovno se događaju, svaki puta preobučeni u osebujnost lokalne kulture, pa ipak pokazujući isti oblik koji iza toga leži.

Jungov zaključak djelovao je vrlo izazovno, da nesvjesni um ima kolektivnu razinu koja je zajednička cijelom čovječanstvu.

Jungov san iz 1909. bio je grafički prikaz kolektivnih slojeva nesvjesnog uma.

 Dok Freudovo nesvjesno sadrži osobna iskustva i želje koje su bile potisnute iz svjesnosti, Jungovo kolektivno nesvjesno sastoji se od materijala koje nikada prije nije doseglo svijest u umu pojedinca.

Dublje razine uma su stoga objektivne, jer prije pripadaju cijeloj ljudskoj rasi nego osobnom i subjektivnom vlasništvu određene osobe.

One su nesvjesne, ne zbog toga što su zaboravljene ili potisnute, već zato što postoje u skrivenom i uvijenom obliku koji nije normalno dostupan aktivnoj pažnji.

Sadržaji kolektivnog ili objektivnog nesvjesnog pomalo sliče porukama poslanim od tajnog agenta svojoj tajnoj službi.

Pošto je poruka šifrirana ne može se izravno razumjeti, već prvo mora proći kroz spravu za elektronsko dešifriranje koja ju prevodi na normalni engleski.

Na sličan način, po Jungovom mišljenju, najdublje nesvjesne razine ne mogu izravno izaći na površinu.

Samo onda kada su izvjesni aspekti kolektivnog uma projicirani u pažnju, obučeni u slike i simbole naše posebne kulture, tada postajemo svjesni nečeg univerzalnog što je došlo u naš um.

 Otkriće kolektivnog nesvjesnog vjerojatno predstavlja Jungov najoriginalniji doprinos psihologiji i zaista se on prema tome odnosio kao prema svom “osobnom mitu.”

Fizičar Pauli bio je posebno pogođen podudarnošću koju je to stvorilo između fizike i psihologije.

Stoljećima je fizika bila objektivno proučavanje prirode, ali pojavom kvantne teorije čini se da promatranje prirode također sadrži subjektivan element - neraskidivu vezu između promatrača i promatranog.

Jednako tako, osobna priroda uma, sada je pokazala da sadrži objektivnu, neosobnu razinu.

Pauli je vjerovao da je ovaj dualizam između objektivnog i subjektivnog osobito značajan i da ukazuje na to da postoji mnogo dublje sjedinjenje materije i uma.

Što se struktura materije detaljnije istražuje to se više rasplinjava u neodređenostima kvantnog svijeta.

Iza svakodnevne materijalne pojavnosti, u kojoj znanstvenik djeluje kao nepristran promatrač, susreću se kvantni procesi u kojima su promatrač i promatrano blisko povezani.

Heisenberg i drugi dali su naslutiti da možda iza te razine više ne postoji fundamentalna osnova materije, već prije, fundamentalne simetrije i principi reda.

Na komplementaran se način, ispitivanjem prvih slojeva uma, stiglo do subjektivnog područja osobnih potiskivanja, ali na dubljim razinama leže objektivni sadržaji koji se više ne mogu izravno promatrati, već su skriveni u simboličnim oblicima.

Isto kao što se elektron ne može izravno shvatiti nego se o njemu mora zaključiti, primjerice, po njegovim tragovima u kipućoj komori, tako se i sadržaji kolektivnog nesvjesnog ne mogu izravno izvući na površinu svjesnosti.

Do njih se dolazi zaključivanjem preko njihovih tragova ili sjena koje se pojavljuju u pojedinčevoj svjesnosti i njegovom nesvjesnom u obliku mitova, snova, fantazija, snažnih slika i umjetničkih djela.

 U svojoj najdubljoj suštini, objektivni slojevi uma i subjektivni slojevi materije su skriveni od izravnog shvaćanja, tako da se o njihovom postojanju može zaključiti po njihovim utjecajima na višim razinama.

Međutim, iza kvantnog fenomena stoje nagovještaji nove nematerijalne razine simetrije i reda.

Postoji li mogućnost da iza razine kolektivnog nesvjesnog ne stoji samo “umna građa,” već nešto što je iznad uma, možda osnovni dinamički poredak?

Na takvoj razini se više ne primjenjuje podjela na um i materiju, a područje kreativnog reda i objektivne inteligencije ima svoje utemeljenje.

 No opet se mora naglasiti da se cijelo iskustvo ne može svesti na jednostavnu, osnovnu razinu ili univerzum na jednostavnu opisnu razinu.

Takav pojednostavljen redukcionizam nikad neće djelovati, prije bi gore navedenim argumentima trebalo prići na pluralističan način u kojem se nijedan od njih ne bi trebao uzeti kao apsolutna osnova.

Ono što na prvi pogled izgleda kao fundamentalna osnova može se pomnijim ispitivanjem pokazati da je uvjetovana i određena u smislu razina.

Primjerice, kvantna razina materije koja se čini podlogom svih materijalnih fenomena sama je ovisna o klasičnoj razini zbog svoje definicije i izvedenih mjerenja.

Dakle, uvijek je moguće analizirati više razine pomoću nižih, isto tako je istina da više razine mogu uvjetovati niže i mogu sadržavati neočekivane i nove oblike ponašanja.

Stoga su kompleksnosti materije i uma poput slika koje se odražavaju u paralelnim ogledalima i koje se ne mogu nikada obuhvatiti na jedinstven način.

Upravo onako kako su dublje razine materije neraskidivo povezane s višim razinama, isto se tako može otkriti da su najdublja područja kolektivnog nesvjesnog do nekog stupnja ovisna i uvjetovana svjesnim osvještavanjem.

U šestom poglavlju detaljnije ćemo istraživati ovu međupovezanost razina u slučaju eksplicitnog, implicitnog i super-implicitnog reda.

 

 F.David Peat, Sinkronicitet (most između materije i uma)

Prijevod: Maja Cvjetanović Laboš

Izdavač: Dvostruka Duga, 2000.Čakovec