Crtice s Kilimanjara #1

Draga ekipo,

Evo na pola puta da podijelimo impresije o našoj avanturi na Kilimanjaro.

Prije nego krenem u opise da kažem hvala svima koji su nam udijelili razne savjete, a pogotovo onima što su rekli da je “patka” neizostavan dio opreme za planinu.

Moram reći da me ta napravica koju sam do tada viđala samo po bolnicama doslovce spasila od izlaska van iz šatora na malu noćnu muziku na minus 1 do minus 10 'accordingly'...

Naša mala ekipa broji pet članica, Zrinka i Gabi su stigle iz Zagreba, Sanja iz Ženeve i Tanja i ja iz Londona.

Našle smo se u Dohi i zajedno doletjele na Kilimanjaro aerodrom na Valentinovo.

Čekao nas je dobar 'bwana' Evans iz lokalne agencije Evans tours, evansadventuretours@gmail.com, poslagao nas u kombi i odveo u hotel u mjestu Moshi na sjeveru Tanzanije.

Moshi je malo mjesto koje slovi kao najčišće mjesto u Tanzaniji.

Go-green, eko-osviješten gradonačelnik osigurava da se sve smeće reciklira, te da nema niti jednog papirića na ulici.

Bit će da je neki 'rođo' od Bandića.

Elem svi sretni što je tome tako.

Tanzanija je poznata između ostaloga po uzgoju kave, pa su plantaže kave uobičajena slika u Moshiju i okolnim mjestima.

Meni je bilo jako drago šo su sve cure odmah komentirale da im je kava fenomenalna i da nisu bolju pile do tada.

Mala digresija ovdje, moja mama kad je probala kenijsku kavu, više nije priznala nikakav Franck i ostale “galofake”, nego samo čeka isporuku afričke kave.

U zadnje vrijeme Seyi je bio dobar zet i uspješno je nabavljao kavu iz Rwande koja je posebno dobra, a na koju su se navukli svi iz našeg sela na Kostelu, pa kad isporuka stigne, eto svi kod bake Katice na kavicu…

No nazad u Afriku sada…

Evans nas je upoznao sa našim vodičima, Rodom i Erikom koji će nas voditi u našoj avanturi do vrha.

Rod je mladi razmaženi 'buraz' od Evansa, ali navodno zna sve o planini, pa ćemo mu oprostiti što je namćor.

Erik je fenomenalan mladi dečko, zrači pozitivnom energijom i na licu mu stalno razvučen osmjeh od uha do uha kao harmonika.

Objasnili su nam što će se događati tijekom idućih 8 dana, provjerili našu opremu, zapisali što nam fali, i poslali nas na rani spavanac, jer je sutra pokret u 6 ujutro.

Prvi dan uspona je počeo rano kao što su se i zaprijetili.

Vozili smo se oko 45 minuta kroz predivan afrički krajolik do “gejta” gdje smo se registrirali, te se vagala naša oprema.

Sve ukupno za pet penjača u tim ulaze tri vodiča, dva kuhara (jedan za nas, jedan za 'staff'), i tri nosača po osobi te “toilet engineer”.

Svaki nosač može nositi maksimalno 17 kilograma, ali sumnjamo da su možda nosili i više kad je u igru došlo nošenje vode kasnijih dana uspona.

Prosječna životna dob Tanzanijaca je 47 godina starosti, a s obzirom što smo vidjeli za vrijeme uspona kako nose te terete na glavi dok se penju, bojim se da su oni u donjem prosjeku.

Dnevno, nosači dobivaju oko 10 tisuća tanzanijskih šilinga, što je oko 6 dolara.

Sretni su ako dobiju dva uspona na mjesec, znači da im mjesečni prihod bude oko 100 dolara maksimalno uz maksimalan napor.

Zbog tako male plaće očekuje se od penjača da na kraju daju “tips”, koji će barem poduplati tu plaću, stoga smo to uzeli u obzir kad smo vršili proračun.

Naši vodiči su nam rekli da su se do sada uspeli do vrha oko 200-300 puta.

Mogla bih cijelu knjigu napisati o pravima vodiča i nosača, ali to ostavljam do druge prilike.

Sad na sretnije trenutke.

Nakon registracije odvezli su nas do 'starting pointa', koji je negdje na 2000 metara.

Prema tabli na početku, do vrha ćemo odraditi 47 kilometara uspona.

Prvi dan smo hodali najmanje, uspon je trajao 4 sata kroz predivnu prašumu.

Mirise vam ne mogu dočarati, ali zamislite šetnju kroz šumu nakon kiše, kad je u zraku najviše ozona i svježina je svugdje oko vas.

Sad zamislite kako mirišu cvjetni grmovi poslije kiše, a posvuda pjev raznih ptica.

Uistinu čarobno!

Po putu smo vidjeli i nekoliko slatkih majmunčića (kojih se ja jako bojim nakon jedne davne epizode borbe oko moje košarice voća u hotelu u Mombasi), neke male vjeverice i stotine ptica.

Dolazak do kampa je bio prava pjesma, a mi smo bile sretne kao djeca što je sve prošlo kao “pis of kejk”.

Spavanje u šatoru.

Elem, oni od vas koji ste verzirani kamperi mislit ćete da smo 'lajbekice', al moram reći da je mene kojoj je to bilo tek drugo iskustvo spavanja u šatoru bilo dosta strah.

Hoće li mi u šator ući medvjed, lav, majmun, zmija, bube, 'ogromanjski' komarci ili možda kakav lutalica???

Gdje da stavim te sve silne stvari kad je šator tako malen?

Zašto mi se skliže vreća za spavanje (malo mi je šator visio na jednu stranu).

Zašto mi je zima, a vreća je klasificirana na minus 20???

Eh, sve će se to polako razjašnjavati idućih dana, ali prvi dan u 'zip-zip landu' je bio prilično frustrirajuć, a da ne kažem da skoro nisam ni oka sklopila.

Srećom sutradan cure su podijelile slične priče, pa se nisam osjećala kao zadnji jado…

I tako krenusmo u daljnju avanturu, kroz 'rain forest', pa onda kroz stjenovit ali još uvijek divan predio prema našem drugom kampu.

Kratka šetnja prvog dana poduplala.

Putem smo vidjeli niz protea, predivnih cvjetova i divnih ptica ponovo.

Zrak je toliko čist da mi se čini da mi se mozak potpuno pročistio od svega, pogotovo stresa iako nisam spavala.

Polako se opuštamo, atmosfera je sjajna, zafrkancija na nivou, hoda se, pjeva se, učimo Swahili, ma rapsodija!

 

Ostavljam vas u ovoj divnoj atmosferi do opisa daljnjeg dijela puta.

 
Stojte mi dobro!

Bella