Crtice s Kilimanjara #6

Bilo je kasno poslijepodne kad smo stigle u kamp.

Zrinka se ruši na stolicu. – “E cure, bilo mi je lakše rodit nego se popest do ovdje danas…”- govori piskutavim glasom.

Pluća joj škripe.

Sjedimo oko šatora, pijemo čaj i gledamo u nebo.

Molimo za znak.

Samo nam čudo sada može pomoći.

Čavrljamo o današnjem danu, svemu i svačemu.

Grupa azijskih 'tigrica' nedaleko našeg šatora vježbaju Tai chi.

Sjećanje me baca na onu radijsku reklamu iz 90-ih, ‘Tai chi u Šubićevoj 3’.

Ajmo i mi malo vježbati!

Dižem se i postavljam se u yoga pozu drveta.

Tanja odmah dobiva 'photo shoot' ideju.

Namješta se pored mene i traži volontera za ‘okinavu’.

‘Cup-cup’ – pada iz ravnoteže.

“Bella kak to radiš, stajati na jednoj nozi na strmini nije lako.”

A ja bih sad stajala na jednoj nozi cijelu noć, samo da je Zrinka do jutra bolje.

Sele je donio lavoriće tople vode za pranje.

Skidamo gojzerice i toćamo umorne noge u blaženoj toplini, i gledamo oblake odozgora.

Prizor je veličanstven.

Zrinkino piskutanje pluća nas vraća u stvarnost.

Evo Seleta s večericom i osmjehom velikim kao harmonika.

Osmjeh nam se vraća na lice, vrijeme je za planinsku gozbu!

Noć je duga i nemirna.

Misli mi se roje po glavi.

Čekam da dođe jutro.

Tek je 3 sata!

Još samo malooooooo…ooooh…padam u san.

‘Neću, neću, neću! Ne želim se probuditi, ne želim čuti da je Zrinka loše’.

‘Bela, belisssimaaaaa!’ Tanja pjevuši iznad šatora.

Stišćem oči čvrsto, čvrsto!

‘Beeeela, Belisssssimaaaaa!’

‘Budna sam Tanjči!

Evo me tek što nisam…’ - vučem se…

‘Mamalao?’ - zove bwana Prof.

‘Donio sam sve napunjeno, i kusur’ - blažen Eriki stoji ispred šatora s napunjenim telefonima, kamerama, i još nosi ostatak od par dolara što smo platile za punjenje baterija lokalnim renđerima.

Fenomenalan dečko, nema šta!

Zrinka sjedi ispred šatora.

Blijeda.

Bez energije.

Mrgud Rod mi prilazi.

‘Mamalao, Zrinka izgleda jako loše.

Trebali bi dobro razmisliti da li ona može dalje.

Mi bi preporučili da siđe dolje i da je vodimo u bolnicu.’

Vrijeme je za odluku.

‘Zriki, kako se osjećas?’

‘Joj Bella, mislim da će mi pluća ispasti.'

Sjedimo na stolicama u krugu ispred šatora i vijećamo.

Kao vijeće staraca, samo što nismo tak' stare.

Napokon Zrinka donosi odluku da se spušta.

Žalost nam obuzima lica, ali znamo da je to jedina prava odluka.

Mrgud će s njom dolje, a Prof i Babalao nastavljaju s nama.

Rastanak je tužan, bolan.

Gledamo u nebo.

Čekamo znak…

Naš mala družina tužnih srca nastavlja dalje.

Danas je dan “D” i treba nam svaki komadić snage da uspijemo.

Četiri sata hoda nas dijeli od zadnje postaje – Barafu kampa.

Put nas vodi kroz šljunčanu ‘pustinju’.

Hodamo bez riječi, čak su i naša dvojica brbljavih vodiča utihnuli.

Nailazimo na potočić koji s vrha brda protječe kroz šljunčanu padinu.

Zastajem uz potočić i pogled mi privlače vulkanski i svjetlucavi kamenčići.

Uzimam nekoliko kamenčića u ruku i osjećam dobru energiju.

Uzimam još nekoliko i trpam po džepovima.

Babalao me gleda i zaključuje da sam stvarno potpuno luda što trpam jos veći teret po sebi.

Ja sretno krećem dalje, osjećajući da nas vrh zove!

Nakon par sati hoda, dostižemo vrh brda.

Pri ulasku u kamp vidim nosača s krvavim rukama.

Zamotao je dlanove s prljavim platnom.

‘Bwana, bwana!’ – zovem ga.

Bez osvrtanja on grabi dalje.

Znam da me je čuo.

Puno sam čula o iskorištavanju nosača, i stoga smo mi vodile posebno računa da platimo više nosača koji će nositi manji teret.

Tražim ga pogledom, zamakao je iza stijena, više ga ne mogu naći.

Molim Erikija da ga nađe i da mu da što god treba iz naše prve pomoći.

Znam da je to ništa, i da preko noći ne možemo promijeniti lokalne uvijete, ali barem da malo pomognemo.

Ulazimo dublje u kamp prema renđerovoj postaji gdje se prijavljujemo i upisujemo u registar.

Prvi puta upisujemo osobu manje.

Nekoliko grupa nosača, vodiča i osoblja stoji uokolo renđerske kućice i gleda nas radoznalo.

‘Habari zenu! Salama!’ – pozdravljam ih, znam kako vole kad netko priča njihovim jezikom.

‘Mzuri sana! Salama Mamalao!’ – odgovaraju ozarenih lica.

Kako znaju kako se zovem???

Tako velika planina, a opet tako malena…

Podsjeća me na naša sela gdje svi sve znaju o svakome.

Stižemo do naših šatora.

Sele veselo trčkara od kuhinjskog šatora do naše ‘blagovaone’.

Danas nema lavora s vodom, jer ovdje je voda dragocjenost.

Danas samo voda za piće i mokre maramice.

Nakon obilne porcije predivnog manga i papaje, šalju nas na odmor u šatore.

‘Spavajte malo ako možete, jer je duga noć pred nama’ – savjetuje Eriki.

Ležim u šatoru otvorenih očiju.

Potpuno tupa, suze mi teku niz lice.

Mislim o Zrinki, o nosaču krvavih ruku, mom bolesnom ujaku, o velikoj prepreci ispred nas.

Sjetim se bake Anice, ‘Život je pun trnja, po muci se poznaju junaci!’ – znala je govoriti kad sam se žalila oko školskih testova.

I ovo je test, i sad znam da ćemo ga položiti!!!

Vrijeme je za ranu večeru.

Sele je opet napravio cijelu zbrku po stolu, izgleda da i njega puca nervoza. 

‘Znak, znak!!!’

Sve gledamo dolje u oblake.

Iznad 'pamučnog tepiha' izdiže se oblak u obliku slova “V”.

“V” za Victory! Pobjeda!

Tanja i Sanja trče po kameru i fotkaju.

Cure, nebo nam šalje znak!

Sad možemo mirno na večeru, jer noćas nas čeka pobjeda!

 

Bella

…nastavlja se…