Crtice s Kilimanjara #4

Jutro je.

Doručak u Shira 2 kampu.

Danas je Sele postavio stol drugačije.

Svaki dan je mučio muku gdje da stavi “glavno jelo” jer je stol malen, kamperski.

Dosjetio se jadu pa je strpao  konzerve s kavom, mlijekom, čajevima, šalicama sve na kraj stola, tak da sad nema mjesta za nas šest za stolom.

Pomičemo sve sa stola u ugao šatora.

Sele ulazi i nosi veliki pladanj sa kajganom, kobasicama i kruhom.

U drugoj ruci tanjur sa najslađom papajom, mangom i ananasom.

Sav je sretan što sad na sredini stola, pored ječmene kaše, ima još mjesta da stavi sve te blagodati.

Al' začas izgleda zbunjeno i gleda unaokolo.

Gdje su nestale konzerve sa kavom, čajem, ajme?

To je prava katastrofa!

Eh, kad ih je spazio u uglu šatora, razvukao je osmjeh u harmoniku i sretno odcvrkutao natrag u “kuhinju”.

Za doručkom izmjenjujemo “ratne” priče, kako je tko proveo noć, koliko puta se išlo na 'zip-unzip' situaciju…

Sanja je danas jako loše, tablete diamoxa koje smo uzele jučer imale su na nju vrlo loš efekt koji se razvio u cjelonoćnu jurnjavu u pravcu konstrukcije našeg 'toilet' inženjera.

Danas ćemo hodati najdulje do sada, negdje oko 7-8 sati, kako će to proći?

Krećemo na put kroz Shira plato prema Barranco kampu.

Moramo proći kroz Lava tower na visini od 4300 metara.

Nismo ni krenule, već nailazimo na prepreku.

Divan potok teče kroz stjenoviti krajolik.

Podsjeća me na plažu na Kačjaku kod Crikvenice.

Trebamo se do njega spustiti, preći ga, pa se opet popeti na drugu stranu.

Samo da ne smočimo gojzerice.

Kao onaj divlji Japanac što se utrkivao s nama jučer za prelaz preko potoka, pa ugazio do gležnja u studenu vodu na početku treka.

Eh, bilo mi ga čak malo žao, iako nije bio nikakav đentlmen, skoro me gurnuo u tu istu ledenicu.

Vulkanske stijene posvuda, većinom oble, veličine jabuka, bundeva, lubenica, pa onda one velike, ali samostojeće, kao pepeljugina kočija od mega bundeve iz Diznijeve slikovnice koju smo svi imali u naše doba djetinjstva.

Sjećate se, plava, narančasta, crvena tvrdih korica.

To je bila jedina luksuzna serija u to vrijeme, tako da se ne sjećam ni jednog domačinstva koje nije imalo taj komplet.

Anyway, ovaj krajolik je toliko bajkovit, pa si vi zamislite neku vašu bajku koju volite da bi imali osjećaj te ljepote.

Nailazimo na jednu takvu ogromnu bundevu stijenu a u pozadini snijegom pokrivena planina.

Vrijeme je za photo shoot!

Dok smo se sve izredale na bundevi, naš dragi mrgud Rod već nije znao kud će sa sobom.

7 sati hoda mu sad izgleda kao 10 ako nastavimo ovim tempom.

Razigrano brbljamo, stalno nešto zapitkujemo, prava smo ženska (nemoguća) ekipa.

Penjemo se uzbrdo već dosta dugo.

Gledam Sanju.

Blijeda je kao snijeg na vrhu planine.

Ali ni pisnula nije.

Hoda bez kukanja.

Mislim si kako je Samir (muž) jako sretan čovjek! Žena stena!

Hodamo dalje, sve je strmije.

Naše brbljanje je posustalo, svi se bore za dah.

Osim Profa i Babalao-a, oni bezbrižno brbljaju na daljinu, jedan je na početku kolone a drugi na začelju.

Do sada su se popeli do vrha Kilimanjara oko 300 puta.

A mi se mislimo kako ćemo jedanput!

U daljini nam pokazuju Lava tower.

E sad mi je muka, zašto su nam to pokazali???@@??

Picture this, iliti paz' vamo: kao da ti iz Crikve pokažu Šilo na Krku, a ne možeš do njega poprijeko, recimo gliserom, nego preko mosta, ali bez auta.

Ajme majko, crknut ću! Nemam pojma koliko sad već dugo hodamo.

Gledam Sanju.

Ako ja jedva idem, kako ona uopće hoda???

Još uvijek žena stena, ni najmanja jadikovka ne izlazi iz njenih usta.

Sad već stvarno zavidim Samiru…

Sto sati kasnije eto nas u podnožju Lava towera.

Izgleda mi visoko ko ona kula iz gospodara prstenova gdje su zatvorili Gandalfa.

Ako se mi žive do tamo popnemo, svaka nam čast!

Kad smo se popeli do dostatne visine, mrgud Rod nam dozvoljava kratak odmor i razonodu (čitaj - slikanje).

Sad susrećemo još nekoliko grupa trekkera koji se odmaraju i jedu svoje zaslužene sendviče.

Gledamo upitno mrguda. - Ne, još ne! Ne ovdje!

Nije dobra pozicija, nije dobra lokacija, nije… Još pola sata!
Još samo pola sata pa ćemo moći jesti naš 'lunch' paket. Jedva čekam!

- Ej Sanja, znaš kaj bi mi se sad jelo?
– Kaj?
– Ćevapi!
- Jooooj!

Baš si sad to morala reć! Jooooj! Kak bi ih sad s guštom pojela, onak u lepinji, jooooj, zakaj si sad to morala spomenuti!!!

Sljedećih pola sata prolazi u ćevapskoj kontemplaciji.

Spominjemo Cvjetno, pa dedu blizu Kupske di smo prije radili, Srbina na Črnomercu, pa Kotač u Prečkom… Evo i Gabi se uključuje u gurmansku razmjenu.
- Ej, sad ima onaj novi restoran u Prečkom, “Grana”. Baš je fino. Imaju i pljeskavicu!

- E baš si sad i pljeskavice morala spomenuti! Eeeeeeeeej, a kajmak??? Mmmmmmmm!

Bella stvarno si sad zeznula stvar, sad ne mogu na ništa drugo misliti nego na ćevape!

Stigli smo na mjesto koje je mrgud odobrio za ručak.

Vadimo 'lunch' pakete. Da vidimo što nam je Sele popakirao???

Komad pečene piletine, kuhano jaje, samosa, jabuka i mali voćni sokić! Ovo je ko na maturalcu! Sanja i ja čeprkamo dalje po kutiji. Badava, nema ćevapa… šmrc!

Sad kad smo se fino napapale, svi imamo još malo snage da se popnemo do te kule Babilonske! Ajmo!

Nakon sljedećih sto sati stižemo na vrh Lava towera.

Vesela lica, svi razvukli osmjehe!

Lovimo dah, al sad je sve lakše, sad se ide nizbrdo skroz do kampa!

Pogled je veličanstven; opet se vraćam opisu omiljenog Tolkiena; zamislite si planine oko Rohana, ili bilo koju planinu iz knjige/filma, božanstveno!

Iza nas strši vrh tornja, izgleda kao dlan uperen u nebo koji nas gladi.

Ljudi ovo je nestvarno!

Ostatak treka je nizbrdo, opet gledam Sanju.

Žena stena. Blago Samiru! Primjećujem Sanjin optužujući pogled. Znam, nisam smjela spomenut ćevape…

Do idući put!

 

 

Bella