Upisao:

mlabos

26. listopada 2019.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

714

PUTA

Kikladske figurice

Osim očaravajuće ljepote bijelih mramornih stijena nad azurnim morem, kakve tajne kriju ti čudesni komadići kopna? Otkuda i kako je nastala umjetnost kojoj se danas divimo? Koja je to tajanstvena civilizacija ostavila djela kojima se diče mnogi muzeji? Mogli bismo nizati pitanje za pitanjem, no većina bi ih ostala bez odgovora – kikladska civilizacija i kikladska umjetnost velika su nepoznanica.

U Egejskom moru, jugoistočno od Atike i sjeverno od Krete, nalazi se rasuta skupina grčkih otočića Kiklada.

Ima ih čak dvjesto dvadeset i većinom su nenaseljeni, zbog nepristupačnih stijena što se obrušavaju u more, nepredvidljive klime, iznenadnih oluja, vrlo malo oborina te neplodna tla. Kako kaže grčki arheolog Christos Doumas: Ako zemlja i voda čine kikladski krajolik, zrak i vatra, nebo i sunce sjedinjuju se da ga obdare osobitom bistrinom koja čini temelj kikladskog duha…

Kikladi su nazvani po grčkoj riječi za “oko”, “okolo” ili “uokrug”, a koja označava sve otoke “oko” otoka Delosa, antičkog svetog Apolonovog otoka.

Kikladski je svijet bezvremen.

Njegovi se osnovni elementi nisu promijenili više od pet tisuća godina.

Dnevni ritam kikladskog čovjeka još je Hesiod opisao u djelu Radovi i dani i malo se otada promijenio.

Na skromnim poljima ječam i pšenica, na brdskim padinama vinova loza i masline, a između njih koze i ovce.

Osim očaravajuće ljepote bijelih mramornih stijena nad azurnim morem, kakve tajne kriju ti čudesni komadići kopna?

Otkuda i kako je nastala umjetnost kojoj se danas divimo?

Koja je to tajanstvena civilizacija ostavila djela kojima se diče mnogi muzeji?

Mogli bismo nizati pitanje za pitanjem, no većina bi ih ostala bez odgovora – kikladska civilizacija i kikladska umjetnost velika su nepoznanica.

Kikladski otočić Delos još su u antici nazivali svetim otokom jer su prema grčkom mitu ovdje rođeni sunčani bog Apolon i mjesečeva božica Artemida.

U Homerovoj se delskoj himni opisuju velike svečanosti u čast Apolonu.

Održavale su se na Delosu svake četiri godine, poput Olimpijskih i Pitijskih igara, i bile isto toliko značajne.

Zanimanje za kikladsku kulturu pokreću putnici-istraživači početkom XIX. stoljeća.

Jedan od njih, Robert Walpole, iznio je na svjetlo dana 1818. godine mramornu figuricu koju je nazvao “Sigillarium”.

Opisao ju je kao sliku božanstva, a zbog njene nezgrapne i bezizražajne forme odredio je da pripada razdoblju prije mitskog Dedala (oko 700. – 600. g. pr.Kr.) i tako se saznalo za najstariju egejsku kulturu.

Pokrenuto je i sustavnije proučavanje i istraživanje koje se gotovo isključivo odnosilo na ostatke grobova, otkuda su i proizašli svi arheološki nalazi.

Kao potvrdu njihove osobitosti, najveći grčki arheolog Christos Tsountas, koji je pretraživao otoke Syros, Paros, Amorgos, Antiparos, Siphnos i Despotikon, uveo je krajem XIX. stoljeća naziv Kikladska kultura.

Istraživanja su ovu civilizaciju smjestila u razdoblje 3000. – 2000. g. pr.Kr. (kasni neolitik i rano brončano doba), a stručnjaci su je podijelili na rano, srednje i kasno kikladsko razdoblje.

Najstarija poznata mramorna kikladska skulptura pronađena je na otoku Saliagosu i procjenjuje se da potječe iz 5000. g. pr.Kr., a nalazi se u Arheološkom muzeju na otoku Parosu.

Nazvana je “Debela dama”, a predstavlja punašni ženski lik ruku prekriženih na trbuhu.

Mramorne figure najimpresivnija su djela kikladske umjetnosti i najčešće prikazuju upravo nage ženske likove prekriženih ruku.

Glava je obla, blago nagnuta unatrag, nos istaknut, tijelo stilizirano bez puno oblikovnih detalja.

Ovaj su tip figura stručnjaci proglasili kanonskim jer su u zenitu kikladske umjetnosti (2800. – 2300. g. pr.Kr.) većinom nastajala slična djela.

Kanonske se skulpture razlikuju po veličini, od minijaturnih do onih u gotovo prirodnoj veličini, no većina ih je visine oko 40 cm.

Jesu li to prikazi ženskih božanstava plodnosti, ili su napravljene kao žrtveni darovi božanstvu?

Da li prekrižene ruke označavaju štovanje?

Opet čitav niz pitanja, a odgovori nude samo nagađanja.

Dok su ženske figure prikazane statično, u stojećem položaju, vrlo rijetke muške figure u pravilu su u sjedećem položaju, primjerice muškarac koji svira harfu te muškarac koji svira flautu.

Poznate su i tzv. dvostruke figure.

Osobito je zanimljiva ona gdje manji lik stoji na glavi većeg, a oba zadržavaju kanonski položaj prekriženih ruku.

Znanstvenici pretpostavljaju da prikazuju akrobate, a njihovu akrobaciju kao i zvuk flaute i pjevanje uz harfu smatraju dijelom nekog obreda.

Figure životinja su vrlo rijetke.

Poznate su mramorne posude u obliku svinje i golubice.

Izuzetno je djelo plitka posuda po čijoj se sredini pruža prečka na kojoj sjedi šesnaest golubica.

I prečka i golubice izrađene su od jednog komada mramora.

Osam golubica gleda na jednu, a osam na drugu stranu, te na taj način čitava skulptura poprima blagi kružni pokret.

Iako većina figura plijeni promatračevu pažnju gotovo prozirnom bjelinom mramora, na mnogima postoje i ostaci boje.

Najčešće su to bile crvena i plava, nešto rjeđe zelena i crna.

Boja je isticala detalje poput očiju, kose, nekih oznaka na licu ili tijelu, a tragove boje nalazimo i na brojnim mramornim posudama te na glinenim vazama.

Na pitanje o značenju boja stručnjaci ponovno daju različite odgovore.

Kako je većina kikladskih otoka bogata kvalitetnim bijelim mramorom, logično je da je većina figura izrađena od tog materijala.

Istraživanja su pokazala da su glavni izvori mramora u tadašnje vrijeme bili otoci Naxos, Keros te Paros i Ios.

Od ostalih materijala koristili su zeleni i crni kamen, vapnenac, kamen plavučac, sedru, zeleni masnik, morske školjke, broncu, glinu.

Izrada kikladskih figura slijedila je detaljan sustav proporcija što je zahtijevalo precizne mjere i veliku vještinu.

Međutim, arheolozi su uzalud tragali za dokazima o radionicama ne bi li saznali nešto o organizaciji izrade.

Još jedna zagonetka dolazi iz mjesta Kavosa na otoku Kerosu.

Tu je skupljeno tzv. “blago Kerosa”, koje se sastoji od oko 350 fragmenata figura kanonskog tipa (torza, glave, udovi), nešto mramornih i glinenih vaza, te obsidijanskih oštrica iz srednjeg razdoblja (2800. – 2300. g. pr.Kr.).

No, velik je broj predmeta nakon pronalaska 1950-tih godina pokraden i raspršen po mnogim muzejima i privatnim kolekcijama, a mnogi su netragom nestali.

Tek je 81 fragment vraćen u Grčku.

Zašto su ovi ostaci ostataka prozvani blagom?

Zato što način na koji su predmeti razbijeni, te erozija na površini loma pokazuju da su figure razbijene namjerno.

Pretpostavlja se da je nalazište tih fragmenata imalo veliko simboličko značenje, a razbijanje figura bilo dio nekog obreda.

Posebnu cjelinu među nalazima predstavljaju skulpture u prirodnoj veličini.

U razdoblju prije 2500. g. pr.Kr. samo su tri područja na svijetu imala takve skulpture: Egipat, Malta i Mezopotamija.

Time još više zadivljuje pojava monumentalnih skulptura i na Kikladima u to davno doba – to nije bila sjajna civilizacija poput starog Egipta ili poput Sumera, bila je to kultura stočara i ribara koji su istodobno bili i kovači i trgovci.

Kako to slikovito opisuje škotski pisac i povjesničar Thomas Carlyle: Prenesite se u rano djetinjstvo naroda, u prvo prekrasno jutarnje svjetlo Europe kad je sve još bilo okupano svježinom mladog blještavila Velike zore, a naša Europa tek počela misliti, tek počela biti.

Čuđenje i nada, beskrajan sjaj nade i udivljenosti, poput djetetovih misli, u srcima tih snažnih ljudi!

Možda su ove rijetke monumentalne figure imale neku značajniju ulogu, možda su bile oznake mjesta osobitih zajedničkih obrednih događanja, a možda prikazuju božanstva?

Možemo li izdvojiti išta što ne bi završavalo upitnikom?

Znamo, a i vidimo, da je kikladska skulptura (a i kikladsko umijeće općenito) slijedila kanon, imala proporciju i bila svojom krajnje reduciranom formom svedena na samu bit.

Jednostavnost, životnost i skladna ljepota apstraktnih figura glavne su osobine kikladske umjetnosti.

Kao takva nadahnula je umjetnike XX. stoljeća i velik je broj njih po uzoru na kikladske figure pokušao eksperimentirati odbacivanjem suvišnoga.

Figurativna se umjetnost preispituje i pogled upravlja prema biti i simbolizmu.

Vidimo to u djelima suvremenih kipara poput Brancusija, Modiglianija, Arčipenka, Giacomettija.

Sve je primjetnije zanimanje današnjeg čovjeka za “primitivne” ili “arhaične” kulture. Mijenja se vrednovanje “primitivne” umjetnosti.

Još samo prije stotinjak godina smatrane ružnima, vulgarnima ili barbarskima, kikladske su figure danas postale predmeti divljenja i simboli ljudskih vrijednosti.

Ipak, proći će još dosta vremena i trebati još puno truda da dobijemo odgovore barem na neka pitanja.

Ali, kikladska je umjetnost toga vrijedna.

Autor: Vlasta Nedela

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!