Mevlana Dželaludin Rumi turski sufi, perzijski pjesnik, učenik prava, teolog i učitelj tasavufa

KAZIVANJA IZ MESNEVIJE

Mesneviju (Masnawî Ma‘nawî) su slavili kao jedinstveno objavljenje ezoterične istine davno prije negoli ju je Džami (Çâmî) nazvao “Kur’anom na perzijskom jeziku”.

KRVOLOČNI LAV I PAMETNI ZEC

 

Ima u ovom širokom svijetu jedna velika i lijepa stepa, prostrana ravnica obrasla travom.

A u toj stepi ima jedan naročito lijep i bujan pašnjak.

U toj stepi živjele su sretno i zadovoljno mnoge životinje – srne i gazele, lisice i šakali, zečevi i miševi, ptice i zvijeri.

 

Svi su, dakle, živjeli sretno u svojoj stepi, niko nikome nije smetao, sve dok jednom odnekud ne dođe u stepu krvoločni lav.

Čim dođe, postavi sam sebe za vladara nad svim životinjama.

Stepa otad nije bila više mjesto sreće i zadovoljstva.

Svakog dana lav bi izabrao neku od životinja iz stepe koju će taj dan pojesti.

 

Sve životinje živjele su u strahu.

Jednom se okupiše i stadoše razmišljati što im je činiti.

Na kraju odluče da odaberu između sebe jednu skupinu životinja koje će otići lavi i razgovarati s njim.

Kad ove životinje dođoše pred lava – okrutnog gospodara ove nekad lijepe i sretne stepe – pozdraviše ga i rekoše: „O veliki vladaru, o najmoćniji i najsnažniji među svim životinjama, ponizno te molimo da nas prestaneš napadati.“

 

Lav se nato samo gorko nasmija i podrugljivo im reče: „Ah, kako ste samo glupe, vi slabe i nemoćne životinjice!

A zašto se upitale što bih ja to drugo radio nego vas napadao?!

Zar treba da umrem od gladi!

Ja sam lav, i moje je da napadam i jedem druge životinje!“

 

Jedna životinja, glasom drhtavim od straha, reče: „Ne, gospodaru, nismo tako mislile…htjele smo, ustvari, reći da nije dolično da se ti, naš vladar, mučiš kako bi došao do hrane.“

 

Lav se začudi, pa sa zanimanjem upita: „Što hoćeš time reći?

Objasni mi što ti je na umu?

 

Ovaj odgovori: „Gospodaru, mi smo spremne da ti osiguramo hranu kad god ti se prohtije jesti.

Spremne smo se žrtvovati za tebe!

Odabrat ćemo svakog dana nekog između nas koga ćeš pojesti.

Nema potrebe da se ti mučiš.

Učinit ćemo sve da ti uštedimo trud.“

 

Lav malo razmisli, pa reče: „Odlično, to ste se dobro smislile!

Znači, više se neću morati ni najmanje pomučiti da bih se najeo.“

 

Životinje odgovoriše: „Tako je; ako nam obećaš da nas više nećeš napadati, mi ćemo održati svoje obećanje.

Svakog dana odabrat ćemo nekoga tko će ti poslužiti kao hrana.

Usto, u tome ima još jedna prednost!“

„Kakva prednost?!“, začudi se lav.

„Gospodaru, kad nas iznenada napadneš, mi utrnemo od straha, tako da meso one životinje koju jedeš bde žilavo i neukusno.

Ovako će i tvoj ručak biti ukusniji i slađi“, odgovoriše mu.

 

Lav, uglavnom prihvati prijedlog i reče: „Dobro, držat ću se svoje riječi i neću vas napadati, a vi učinite kako ste obećale.

Inače, tek ću onda postati okrutan i surov!“

 

  Otad su se životinje svakog dana okupljale, vukle bi slamku, i onaj čija je slamka bila najkraća poslužio bi kao lavlji ručak.

Tako su činili mjesecima, sve dok jednog dana najkraću slamku ne izvuče jedan oštroumni bijeli zečić.

Zec se nipošto nije htio predati lavu tek tako i pustiti da ga ovaj pojede.

Uzalud su ga ostale životinje uplašene uvjeravale da nema drugog izbora: „Spasiti se svakako ne možeš, a naljutiš li lava, stradat će i druge životinje.

Navalit će na nas i tad će pojesti i tebe i još mnoge koje još nije došao red.“

 

 

Pametni zečić, međutim, nije popuštao: „Prijatelji moji, ako danas pojede mene, već sutra je na redu netko od vas.

Zar ćete dopustiti sebi da stalno živite u strahu?

Svakako će nas, budemo li ovako činili, uskoro sve pojesti.

Nema nam druge nego suprotstaviti se lavu!“

„Suprotstaviti se lavu?!!! A kako?!“, povikaše životinje.

 

Pametni zečić se duboko zamisli.

Sve životinje su ga vez riječi promatrale, čekajući što će zečić reći.

Onda zečić diže glavu i reče: „“Prijatelji moji, prepustite sve meni.

Mislim da znam kako ću izići nakraj s lavom i sve nas spasiti nevolje.“

 

Životinje se na te njegove riječi gorko nasmijaše i zagrajaše: „A kako bi se to ti, sitni i plašljivi zečić,mogao suprotstaviti strašnom i krvoločnom lavu?!“

 

Oštroumni zečić im odgovori: „ništa vi ne brinite, imam plan kako da savladam tog tlačitelja.

Vidjet ćete da će se u našu stepu uskoro vratiti mir i da ćemo opet živjeti sretno kao nekad.“

 

„Što si mislio, kako misliš savladati onu strašnu zvijer?!“, začudiše se životinje.

 

„Nemam vremena za objašnjavanje, idem sad kod lava, a uskoro ćete čuti kako je jedan sićušni, ali pametni zec savladao strašnog, ali glupog lava!“, reče zečić i pođe ka lavljoj jazbini.

 

Zec stiže pred lavlju jazbinu i zateče ga kako drijema.

Bilo je jasno da je lav ljut, što njegov ručak kasni.

Mislio je: „Životinje su me prevarile, izgleda da neće održati svoje obećanje.

Ne pojavi li se uskoro neko, morat ću ih napasti, a tad< ću odabrat najdebljeg među njima i utoliti svoju glad.“

 

Zec je sasvim bezbrižno i ne žureći prilazio lavu, baš kao da ga uopće nije briga za njega.

Lava to još više rasrdi, pa povika: „Hej, ti jadni zečiću, požuri!

Zar treba da toliko čekam na tebe ja koji sam znao pojesti po nekoliko krava odjednom?!“

 

Nervozan i ljutit što ga dugo čeka,

lav je zeca opazio jošte izdaleka,

pa povika: „De požuri ti zečiću jadni,

zar tebe toliko da lav čeka gladni!“

 

Zec priđe, praveći se da je zadihan od žurbe, i reče: „O veliki lave, oprosti, ali imam opravdanje za kašnjenje.

Nisam ja kriv što sam zakasnio niti su životinje krive što je tvoj današnji ručak ovako skroman.

Nas dvojica zečeva danas smo krenuli k tebi, ali srete nas drugi lav, tako da sam se jedva izvukao i pobjegao ovamo.“

 

„Lav? O čemu pričaš?!“, začudi se lav tlačitelj, „osim mene u ovoj stepi nema nikakvog lava!

Ispričaj mi potanko što se dogodilo!“

 

Zečić reče: „Dok smo moj prijatelj i ja dolazili ovamo, iskoči pred nas ogroman lav i htjede nas pojesti.

Rekli smo mu da smo mi određeni za ručak našem gospodaru, kralju lavova, a on se tad rasrdi i reče: „kakav kralj lavova?!

Zar vas nije strah i sram od mene, najvećem među lavovima, pričate takve gluposti!“

 

Osim mene ovdje drugog kralja nije,

zar se meni takve riječi govoriti smije!

Rastrgat ću i tebe i tog lava sada

što ti druga uze dok ja čekam gladan!

 

Lav se nato strašno naljuti i zagalami: „I, što se dalje dogodilo?!

Što je bilo s tvojim prijateljem, gdje je taj drugi zec?!

Govori već jednom!

Ljut sam i užasno sam gladan!“

 

Pametni zečić reče: „Gospodaru, onaj strašni lav uzeo je mog prijatelja.

Uzalud smo mu govorili da smo mi tvoj ručak.“

„Tako, dakle…!, mrmljao je lav, gospodar stepe.

Bio je ljut i zamišljen.

 

Zec nastavi: „Da, gospodaru, taj okrutni lav zadržao je mog  prijatelja, a meni rekao da idem k tebi i kažem ti da te on poziva na obračun.

Želi da riješite pitanje tko je gospodar stepe.

I moram ti reći, ovaj je lav ogroman i strašan.

Možda je bolje da se ne sukobiš s njim, jer bojim se da njega ne možeš savladati.“

 

Lav se na te riječi užasno rasrdi i riknu: „Zaveži, ti glupi zečiću!

Što to govoriš, jezik pregrizao!

Nema tog lava koji me može pobijediti!

I kako se samo taj drznik usuđuje da švrlja ovuda!

Vodi me odmah tamo; vidjet ćeš kako ću ga začas savladati, a onda ću pojesti tebe i tvog prijatelja!

A ako si me slagao, teško tebi!“

 

„Zašto bih lagao, gospodaru?

Meni je čast da budem tvoj ručak!

Sve životinje u stepi jedva čekaju kada će doći red na njih da te počaste.

Odvest ću te onamo, pa ćeš vidjeti kako je to strašan i ogroman lav.

Uvjerit ćeš se da je taj u stanju savladati medvjeda, vuka i tigra odjednom“, reče bijeli zec.

 

Pametni bijeli zečić vodio je tako lava prema obližnjem bunaru.

Lav je, slijep od bijesa, išao za njima, jedva čekajući da susretne tog drugog lava, koji ustvari nije ni postojao.

Zec ga je čuo kako gunđa: „Uh, samo da se dočepam tog lopova, naučit ću ja njega pameti…“

Zečić se u sebi slatko smijao, a lavu je govorio: „Nadam se, gospodari, da< ćeš otjerati tog uljeza iz naše stepe.“

 

Kad dođoše blizu bunara, zečić stade podalje i reče: „Gospodaru, taj grozni lav je unutra.“

Lav srdito reče zecu: „A zašto stao tako daleko?

Nije valjda da se bojiš?!“

„Naravno da se bojim“, odgovori zec, „sav se tresem od straha.“

 

„Ne boj se plašljivi glupane!“, riknu lav, „priđi bliže i gledaj što ću sad učiniti tom uljezu!“

Zec drhteći priđe, pa reče lavu: „Pogledaj…u bunar…tamo je…S njim je sigurno i moj prijatelj.“

 

Lav se nagnu nad bunar, i vidje u vodi svoj odraz i odraz zečića koji je stajao pored njega.

Pomisli da je to onaj drugi lavi da je s njim zec koji je njemu trebao poslužiti za ručak, pa, silno srdit, bez oklijevanja skoči u bunar i utopi se.

Tako je mudri zečić savladao strašnog lava, pa se, veseo i zadovoljan, vrati natrag životinjama koje su sa zebnjom čekale što će se dogoditi.

 

Kad zec ostalim životinjama ispriča kako je nadmudrio lava i kako je tlačitelj skončao u bunaru, svi se silno obradovaše i prirediše pravu proslavu.

Životinje su redom čestitale oštroumnom zečiću, koji im reče: „Prijatelji, ne zahvaljujte meni, jer ja sam samo jedan slabi i nejaki zec.

Zahvalite dragom Bogu Koji mrzi nasilnike i Koji mi je dao mudrost i hrabrost da se suprotstavim onome koji je činio nepravdu.“

 

Reče: „Prijatelji, to volja je Boga dragog.

zar inače lav da strada od zečića slabog!

Bog mi na pomoći bješe, dade mome srcu snagu,

s njegovom sam pomoći presudio onom vragu.“

 

I eto, tako se, dakle, dogodilo u svijetu životinja. Ali i među ljudima postoje oni koji svoju snagu koriste da bi činili nasilje drugima.

A takve nasilnike dragi Bog ne voli.

Zato On onima koji su Njemu pokorni ulije hrabrost i mudrost, pa im pomogne da savladaju tlačitelje.

Mudrost, hrabrost i vjera uvijek naposljetku pobijede svakog nasilnika i tlačitelja, ma kako on snažan i strašan bio.