Mevlana Dželaludin Rumi turski sufi, perzijski pjesnik, učenik prava, teolog i učitelj tasavufa
KAZIVANJA IZ MESNEVIJE
Mesneviju (Masnawî Ma‘nawî) su slavili kao jedinstveno objavljenje ezoterične istine davno prije negoli ju je Džami (Çâmî) nazvao “Kur’anom na perzijskom jeziku”.
PRIČA O NAGLUHOM ČOVJEKU
U davna vremena živio je u nekom gradu jedan prijazan i uljudan čovjek.
Bio je drag svima koji su ga poznavali, jer uvijek je nastojao biti od koristi drugima i veoma ga je radovalo ako je nekako mogao pomoći svojim susjedima.
Međutim, ovaj dobri čovjek iz godine u godinu sve je slabije čuo i sad je već bio prilično nagluh.
Ustvari, onaj tko bi mu htio nešto reći morao je govoriti glasno, gotovo vikati mu na uho.
Ovaj nagluhi dobričina saznao je da se jedan čovjek koji se tek nedavno doselio u njihov grad razbolio i odluči da ga ode posjetiti.
Bolesnik je inače bio jedan lijepo odgojen i uljudan mladić, ali je u svojoj bolesti postao pomalo čangrizav i ponekad bi se znao brzo naljutiti.
Uglavnom, ovaj nagluhi susjed reče sebi: „Istina da tog mladića skoro da i ne poznajem, jer tek nedavno je doselio ovamo, ali ipak mi je susjed i red je da ga obiđem“, pa dođe u posjetu.
Usput se sjeti da je nagluh i da sigurno neće čuti što mu bolesnik govori, pa zaključi kako je najbolje da se unaprijed pripremi na razgovor sa bolesnim mladićem.
Zato reče sebi: „Kad uđem nazvat ću mu selam, a on će mi sigurno poželjeti dobrodošlicu.
Ja ću mu onda zahvaliti i upitati ga kako se osjeća, a on će reći da mu je bolje.
Ja ću se tad zahvaliti Bogu na tome i upitati ga koji lijek koristi, a on će mi sigurno teći da pije neki šerbet od ljekovitih trava.
Red je da mu nato kažem prijatno ti bilo, a onda ću upitati koji ga liječnik liječi-
On će mi kazati ime liječnika, a ja ću poželjeti liječniku svako dobro, reći da ga poznajem i pohvalit ću ga.“
I tako spreman na razgovor s bolesnikom , nagluhi čovjek stiže mladićevoj kući.
Kad uđe u bolesnikovu sobu, nazva mu selam, a mladić odgovori: „Alejkum selam!“
„Hvala, zdrav mi bio“, reče tad onaj čovjek.
Bolesnik ga sa čuđenjem pogleda, pitajući se zbog čega se ovaj ustvari zahvaljuje.
„Kako si jutros susjede?“, upita sad nagluhi dobričina.
Bolesnik s mukom odgovori: „Čini mi se da umirem, ova će me bolest dokrajčiti…“
„Elhamdulillah, hvala dragom bogu na tome!“, spremno dočeka nagluhi.
Mladić ga na te riječi zapanjeno pogleda, ali ništa ne reče.
Onako kako je i zamislio, onaj upita: „A uzimaš li neke lijekove?“
„Da, otrov i čemer!“, odgovori tužno mladić-
„Eh, pa prijatno ti onda bilo!“, spremno će nato nagluhi, pa upita dalje: „A koji te liječnik obilazi?“
„Liječnik? Azrail je moj liječnik, nitko me drugi neće izliječiti, jer smrt je jedini moj lijek“, kaza bolesni mladić tužno.
Nagluhi je mislio da je bolesnik rekao ime nekog liječnika iz grada, pa, osmjehujući se, spremno dočeka: „Ah, poznajem ga, dobar je to liječnik, Bog mu svako dobro dao!
On će te sigurno brzo izliječiti, jer još nisam čuo da se netko požalio na tog liječnika.“
Bolesnik nije mogao vjerovati vlastitim ušima, i pomisli da je ovaj posjetilac sigurno neki luđak, jer tko bi drugi mogao govoriti ovakve stvari.
Zato, iako je bio sav pocrvenio od srdžbe, odluči da ništa ne kaže.
Nagluhi čovjek onda pozdravi bolesnika i izađe iz sobe, sretan što je posjeta protekla baš onako kako je zamislio, pa se, zadovoljan svojom domišljatošću, vrati kući.
Vratio se svojoj kući vedro i veselo,
vjerujući da učini jedno dobro djelo;
mislio je da obavi dužnost vjernika,
a ne znade da je samo povrijedio bolesnika.
Pripazi se, stoga, da ne sudiš krivo,
pazi da te mišljenje ne bi prevarilo.
I zaista moramo biti oprezni pri svome zaključivanju o onome što nam se u životu dešava i u svom razmišljanju o ljudima koje srećemo.
O svemu sa čime se prvi put srećemo dvaput razmislimo i čuvajmo se prebrzog zaključivanja, jer ponekad je veoma teško ispraviti grešku koju možemo napraviti svojom ishitrenošću i nepromišljenošću.