Mevlana Dželaludin Rumi turski sufi, perzijski pjesnik, učenik prava, teolog i učitelj tasavufa

KAZIVANJA IZ MESNEVIJE

Mesneviju (Masnawî Ma‘nawî) su slavili kao jedinstveno objavljenje ezoterične istine davno prije negoli ju je Džami (Çâmî) nazvao “Kur’anom na perzijskom jeziku”.

 

VOĆE ŽIVOTA

 

U davna vremena živio jedan car koji je jako volio život.

Želio je da živi vječno, da uvijek bude car i da ga nitko nikad ne naslijedi na carskom prijestolju.

 

Jedne večeri car priredi skup na svome dvoru.

Okupiše se svi dvorjani, carevi savjetnici i velikaši.

Na skup dođe i jedan starac, mudar i učen čovjek.

Svatko od okupljenih ispričao je caru neku zanimljivost ili mudrost, a kad dođe red na onog starca on reče: „Ja znam za drvo koje rađa voćem života. Tko god pojede voćku s toga drveta živi vječno.

To drvo raste u Indiji i poznato je kao drvo života.

 

Tko sa tog stabla voćku ubire

taj ne stari više, nikada ne umire

 

Kad ču tu priču, car se veoma obradova, pa upita učenog starca: „Ima li to drvo još neko ime?“

Starac odgovori: „Ne znam ništa više od onog što sam ti rekao.

Znam da to drvo raste u Indiji i da su njegovi plodovi životodajni.

To je sve što znam.“

 

Car odluči da pošto-poto nađe to drvo, ubere njegov plod i stekne tako vječni život.

Onda bi mogao živjeti vječno i vladati nad ljudima sve dok postoji svijet.

Pozva zato, jednog od svojih dvorjana i reče mu: „Kreni odmah u Indiju i ne vraćaj se bez voćke s drveta života! Doneseš li mi plod toga drveta, postavit ću te za velikog vezira, a vratiš li se praznih šaka, znaj da te čeka smrt.

Uzmi novac koji ti treba za put do Indije, a ustreba li ti još novca, obrati se slobodno mojim ljudima gdje god da se nađeš.

Važno je samo da mi doneseš voće života.

A sad požuri, jer nemamo previše vremena!“

 

Carev dvorjanin se odmah spremi i pođe u Indiju.

Mjesecima je po Indiji tražio drvo života, ali nikako ga nije uspijevao pronaći.

Ipak, on nije odustajao.

Obišao je cijelu Indiju, posjetio svaki grad i svako selo, ali nitko mu nije mogao reći ništa o tom životodajnom drvetu.

Zadržao se u Indiji predugo, obišao je tu zemlju uzduž i poprijeko, i ljudi su mu se već počeli smijati i izrugivati se s njim.

Cijela je Indija već poznavala budalu koja traga za nekakvim drvetom života.

Ljudi su za njim dobacivali: „O budalo, da ovdje postoji takvo drvo, misliš li da bi naši ljudi umirali i da mi ne bismo živjeli vječno?!“

Drugi su ga, izrugujući se s njim, bodrili: „Samo ti traži i nemoj odustati.

Bilo bi nedolično da časni dvorjanin tako velikog cara odustane od potrage.

Sigurno ćeš naposljetku naći ono što tražiš!“

 

Godinama trudio se da ostvari caru želju

tragajući obišao je Indiju cijelu

od grada do grada lutao je tako,

sve pustinje obišao, išao na brdo svako

 

I tako je jadni carev dvorjanin tražio i tražio drvo života.

A car ga je s nestrpljenjem čekao i svako malo slao mu oš novca da nastavi svoju potragu.

 

Naposljetku se iovaj ipak umori od potrage i odluči, skrhan tugom i bolnoga srca, vratiti se natrag u svoju zemlju.

Čuo je usput da na nekoj planini u Indiji živi jedan mudri stari šejh, čovjek koji je znao odgovor na svako pitanje.

Rješavao je ljudima ono što bi ih mučilo, i svatko koga je morila neka muka ili nedoumica išao bi kod šejha da se posavjetuje s njim.

Carev dvorjanin se obradova ovoj vijesti, pa pohita na tu planinu, nadajući se da će napokon riješiti svoje nevolje.

Nađe šejha, kleknu pred njega i kaza mu što ga muči i zbog čega je u Indiji.

Ispričao je šejhu cijelu priču, rekavši naposljetku: „Obišao sam cijelu Indiju, svuda sam tražio, ali tom drvetu ni traga.

Izgleda da mudri starac nije caru rekao istinu, tako da sam se uzalud namučio.“

Šejh se nato nasmija i reče: „Ne, o umorni i ispaćeni čovječe, taj starac nije rekao neistinu, takvo drvo zaista postoji.

Međutim, ne može baš svatko doći do tog drveta.“

„Ali kako ga onda ja nisam uspio naći, obišao sam cijelu Indiju, povirio u svaki kutak…?“, tužno upita carev dvorjanin.

Šej se opet od srca nasmija, pa kaza: „Dobri čovječe, nije to nikakvo drvo koje raste iz zemlje.

Znanje je drvo života, a samo učen čovjek može okusiti plod od njega.

Ustvari, mnogo je blagodati koje znanje porađa, a vječni život je tek jedna od njih.“

 

Nasmija se šejh i reče: „O čovječe dobri,

to je drvo nauke, ono znanjem rodi!

Tražio si voćku koja starost liječi,

trebao si razmisliti o smislu tih riječi,

Sa znanjem ćeš hiljadu blagodati steći,

a najmanja od njih jeste život vječni.

 

I tako, carev dvorjanin shvati što je ustvari drvo života, shvati da njegov car nikad neće okusiti njegov plod, pa zahvali šejhu i krenu natrag u svoju zemlju.

 

Vidjeli smo, tako, da je drvo života zapravo drvo znanja.

Znanje je najveće blago koje čovjek može imati, blago koje se dijeljenjem ne umanjuje.

Učen čovjek živi vječno, jer je mudrost koju je ostavio ljudima u naslijeđe trajna i čini da uspomena na njega vječno traje.