DŽAMIJA KOJU SU SAGRADILI LICEMJERI

Znamo da su se nevjernici stalno sukobljavali s Muhammedom i muslimanima, i da su na svaki način nastojali da utrnu svjetlo vjere.

Poslaniku još više su smetali munafici – licemjeri koji su se samo pravili da su muslimani, a ustvari su čekali priliku da naškode vjernicima.

Skupina munafika iz Medineodluči tako da, kako bi stvorili razdor među muslimanima, sagrade novu džamiju, iako je Poslanik već sagradio džamiju u Medini, dovoljno veliku da se u njoj okupe svi vjernici.

Munafici su, dakle, sagradili još jednu džamiju, a onda su otišli Muhammedu, i praveći se da su to učinili za dobrobit islama, pozvali su ga da posjeti njihovu džamiju.

Rekli su: „Molimo te da posjetiš našu džamiju i budeš prvi čovjek koji je klanjao u njoj.

Htjeli smo da pomognemo muslimanima koji ne žive blizu džamije, bilo nam je žao da pješače kad krenu na namaz, pa smo sagradili još jednu džamiju.

Bit ćemo sretni ako ti, Božji poslaniče, prihvatiš naš poziv i to će biti najbolja nagrada za naš trud.“

Govorili su dakle tako, i čovjek bi pomislio da su oni iskreni vjernici koji zaista žele dobro muslimanima, ali u svojim srcima oni su krili mržnju prema vjernicima i htjeli su da im napakoste.

Riječi koje nije srce potvrdilo

ne vrijede ni koliko voće gnjilo,

vjeruješ li slijepo ljudima bez časti,

na mostu si koji uskoro će pasti

Poslanik pomisli da prihvati njihov poziv, ali mu od dragoga Boga stiže objava i bi mu naređeno da nipošto ne ode u tu džamiju.

Zato im Poslanik reče: „Mi uskoro odlazimo u bitku na Tebuk, a kad se, ako Bog da, vratimo, posjetit ću vašu džamiju.“

Kad se Poslanik vratio iz Bitke na Tebuku, oni munafici opet dođoše i počeše se ulagivati Muhammedu i moliti ga da dođe u njihovu džamiju.

Svevišnji Bog objavi Svom Poslaniku što munafici ustvari žele gradnjom te džamije i naredi mu da ih otjera od sebe, pa makar to izazvalo i sukob s njima, čak i pravi rat.

Poslanik im onda reče: „Odlazite od mene, jer vi tom džamijom želite izazvati smutnju među muslimanima“.

Munafici nato uglas povikaše: „Bože sačuvaj!

Mi samo hoćemo da pomognemo muslimanima!“

Uskoro se vratiše noseći Kur'ane u rukama i stadoše se zaklinjati da su iskreni vjernici i da su džamiju sagradili zato što žele pomoći islam.

Poslanik, dobro je zano što je u njihovim srcima, pa im reče: „Treba li da vjerujem Božjoj objavi ili vama?!“

Uzalud su se munafici zaklinjali Bogom i pokušavali uvjeriti Poslanika da su iskreni vjernici i da đžele dobro muslimanima.

Poslanik im kaže: „Ja svojim srcem slušam Božju objavu, a vaša srca su zla i u njih nije ušla iskrena vjera.

Zato odlazite od mene!“

Jednog od Poslanikovih ashaba začudi ovakav Poslanikov postupak, jer nije znao da su ovi ljudi ustvari munafici.

Znao je da je Muhammed najplemenitiji i najmilosniji čovjek, pa ga je čudilo da ovako postupi prema ljudima koji za sebe tvrde da su muslimani.

Iako je znao da Poslaniku dolazi objava od Boga  da on sigurno dobro zna zašto tako postupa prema ovim ljudima, u njegovo srce uvuče se sumnja.

Iste noći usni grozan san.

Sanjao je da je ona džamija sagrađena na blatu, a njene cigle su bile od nečisti.

Tako mu u snu bude otkriveno da su oni koji su napravili tu džamiju zapravo dvolični manafici.

Tad reče pokajnički, dok je gorke suze lio:

„Dragi Bože, oprosti mi što sam pomislio!“

Sutradan Poslanik, naredi vjernicima da sruše džamiju koju su sagradili munafici i da mjesto na kome se je nalazila pokriju pepelom.

Jer, valja uvijek imati na umu: kad lovac u zamku stavi malo hrane, ne čini to zato što voli životinje!

A mi smo eto saznali da je naš voljeni Muhammed srušio džamiju koju su napravili munafici.

Uopće mu nije bilo važno što je to džamija, jer on je dobro znao da su je licemjeri sagradili zato da unesu smutnju među muslimane.

Vjernici znaju da se djela sude prema namjerama, i znaju da se licemjeri i svi oni koji mrze vjernike znaju koristiti svakojakim varkama kako bi nanijeli štetu muslimanima.

Ponekad to čine tako što se i sami predstavljaju kao vjernici, čak kao bolji vjernici od ostalih.

Zato, zapamtimo da je mnogo važnije zašto čovjek nešto čini nego što čini.

Iskreni vjernici čuvaju svoju vjeru u srcima, gledaju da uvijek budu od pomoći drugim ljudima, i za svoja dobra djela ne očekuju nikakvu korist niti nagradu na ovom svijetu.

Oni dobro znaju da dragi Bog poznaje njihova srca i da ih na onom svijetu čeka nagrada za njihova dobročinstva.

Džamija u Medini