Mevlana Dželaludin Rumi

(u turskim izvorima pisan kao Mevlana Celâluddin Mehmet Rumi;

u arapskom pisanom obliku poznat kao:

مولانا جلال الدين محمد بلخى,

Mawlānā Džalāl ad-Dīn Muhammad Balkhī ili

جلال الدين محمد رومي

Džalāl ad-Dīn Muhammad Rūmī;

30.09.1207. – 17.12.1273.

na farsi i arapskom jeziku, naslov Mevlana znači "naš vodič" ili '"naš gospodar")

bio je turski sufi, perzijski pjesnik, učenik prava, teolog i učitelj tasavufa.

Rođen je Balkhu, gradu u današnjem Afganistanu, a umro je u Konyi, današnja Turska.

Ime "Rumi" dobio je zbog toga što je život proveo u Rumu, današnja srednja Anadolija.

KAZIVANJA IZ MESNEVIJE

Mesneviju (Masnawî Ma‘nawî) su slavili kao jedinstveno objavljenje ezoterične istine davno prije negoli ju je Džami (Çâmî) nazvao “Kur’anom na perzijskom jeziku”.

PRIČA O MIŠU I KAMILI

 

U davna vremena živio je jedan miš koji je bio veoma ohol i zaljubljen u sebe.

Mislio je da je najpametniji miš na svijetu i da može učiniti što god poželi.

Taj oholi miš šetao je jednog dana kroz polje, kad ugleda kamilu koja je bezbrižno pasla travu.

Miš pomisli: „A zašto ja ne bih ukrao ovu kamili?! Onda bih se tek imao čime pohvaliti pred drugim miševima!“

I zaista, miš priđe kamili, svojim zubićima uhvati je za povodac i poče je vući.

 

A ova kamila iz naše priče bila je veoma vesela i dobrodušna.

Kad shvati što miš pokušava, nasmije se i pomisli: „E baš ću krenuti za njim, jer zanima me što to ovaj miš ustvari namjerava!“

I tako kamila krenu za mišem, , praveći se da se ne može oduprijeti njegovoj snazi.

 

Kamilu je zanimalo što je u miševoj glavi,

a miš je oholo mislio kako je junak pravi.

 

Da, miš nije shvatio da kamila za njim ide iz radoznalosti, već je mislio kako je on taj ko je vodi.

Ponosan na sebe, razmišljao je: „E zaista sam pravi junak!

Nikad prije nijedan miš na svijetu nije uspio ukrasti kamilu.

Ne samo da sam pametniji nego sam i jači od svih drugih miševa!“

 

Miš i kamila išli su tako preko polja, dok ne naiđoše na jedan potok.

Miš stade na obalu potoka, ne usuđujući se zagaziti u vodu.

Taj potočić njemu je izgledao kao ogromna rijeka i pitao se kako da pređe na drugu stranu.

 

Vidjevši da je miš zastao, kamila se nasmija u sebi, pa upita: „Što ti je zašto si sad stao?

Ti si moj vodič i nećemo valjda stati prije nego što dođemo do cilja?“

 

Miš postiđeno reče: „Ova voda je isuviše brza i duboka, i strah me zagaziti u nju.“

 

Duboka i brza voda je pred nama,

dok je gledam srce mi od straha se slama.

 

Kamila se tad od srca nasmija, pa reče: „Nije valjda da te plaši ovaj potočić?

Hrabar si i snažan toliko da si uspio ukrasti kamilu, a sad drhtiš pred malim potokom!

Pusti da ja prva zakoračim u vodu, pa ćemo vidjeti koliko je ovaj potok dubok.“

 

Kamila uđe u vodu i stade nasred potoka.

Voda joj je sezala do koljena.

Onda iz vode dovikne mišu: „Pogledaj, potok je plitak, voda mi seže samo do koljena!

Ne plaši se, slobodno pređi preko potoka!“

 

Miš je začuđeno pogleda i reče: „Znaš li uopće što pričaš!

Istina je da voda tebi seže do koljena, ali ti si kamila, a ja sam miš!

Ako si ti do koljena u vodi, to znači da bih se ja u ovom potoku utopio!“

 

Tebi je sitno ono pred čime umirem od straha,

tebi je nešto mrav, a meni je aždaha!

Mogu samo zamisliti kako je duboka

voda koja tebi seže čak do boka!

 

Kamila se glasno nasmija, a miš je, svjestan da sam nr može preći prko potoka, stade moliti da ga prenese.

Kamila se smilova, reče mu da se popne na nju i prenese ga preko vode.

 

Kad pređoše na drugu stranu, kamila posavjetova miša: „Dakle, ubuduće nemoj biti tako i ne misli da ti nitko nije ravan i da možeš učiniti sve što poželiš.

Smatrao si da se s tobom nitko ne može usporediti, mislio si da si najjači i najpametniji, a sad si se uplašio pred plitkim potočićem.“

Rekavši to, kamila ode i ostavi miša da postiđen razmišlja o tome kako je oholost osobina zbog koje se naposljetku uvijek strada ili doživi sramotu.

 

I među ljudima ima onih koji su nalik ovome mišu.

Čovjek koga vodi oholost sebe smatra boljim od drugih ljudi, ne shvaća svoje stvarne mogućnosti, a takvi jednoga dana sigurno požale zbog toga.

Molimo Boga da nas sačuva od oholosti, razmišljajmo o svojim postupcima, a nađemo li u svom srcu zrno oholosti, spriječimo da se ono razvije u korov koji naposljetku ne dao Bog, može zatrovati srce.