Katarina Zrinski svoje je poznavanje ondašnjih vodećih europskih jezika upotrijebila za sabiranje i prevođenje molitvi, posebno s njemačkog jezika, pri čemu se očituje njezin izrazit osjećaj za jezik i književnost.

Godine 1661. u Veneciji je tiskala i objavila molitvenik Putni tovaruš (Putni prijatelj, suputnik), upotpunjen kalendarom, njezinim predgovorom i posvetnom pjesmom, kojima poziva na život ispunjen vrlinama.

Uvodni tekst, pjesma i neke od tiskanih molitvi originalni su Katarinini književni radovi.

Molitvenik je ubrzo postao popularan u narodu, pa je nakon Katarinine smrti tiskan još dva puta, 1687. i 1715. godine.

Plemkinja, književnica i junakinja, najslavnija kći hrvatskog naroda kako ju je nazvao Eugen Kumičić, rođena je u frankopanskom dvorcu Bosiljevu kao Ana Katarina Frankopan, kći Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog od kojega je naslijedila hrabrost, energičnost i osjećaj za pravdu.

Frankopani su kao moćna i bogata obitelj omogućili Katarini temeljito obrazovanje i znanje latinskog, talijanskog, mađarskog i njemačkog jezika.

Živog duha i radoznala, s braćom je dobro savladala vještinu jahanja, lova i streličarstva, a kroz očeve razgovore učila je o strategiji obrane granica, slušala priče s ratišta i njegovih diplomatskih putovanja po Europi.

Zapamtila je očev gorljivi napor da se oslobođeni teritorij sačuva od neprestanih turskih upada te o balansiranju između Habsburgovaca i Mlečana.

Udala se vrlo mlada, 1643. godine, za grofa Petra IV. Zrinskog (1621. – 1671.).

On je često izbivao zbog gotovo neprekidnih nemira na hrvatskim granicama, a zbog sigurnosti njihovo četvero djece često su mijenjali mjesto boravka, u Ozlju, Čakovcu i Novom Vinodolskom.

U rijetkim razdobljima mira Katarina i Petar održavali su bliske veze s najobrazovanijim ljudima svoga vremena.

Prema obiteljskoj tradiciji, njihov je dvor bio žarište kulture i umjetnosti, ljubavi prema hrvatskom jeziku i književnosti.

U dvorcima Zrinskih vođene su učene rasprave, a razgovaralo se i o promicanju pismenosti i čitanja, oko čega se Katarina posebno angažirala.

Bila je stalni oslonac i savjetnik svom suprugu u svim pitanjima života.

Vrlo ga je spretno zamjenjivala u vođenju gospodarstava, obilazeći posjede i samostalno odlučujući kad god je to bilo potrebno.

Zapamćena je kao osoba s osjećajem za pravdu i stoga omiljena u svim slojevima društva.

Prilikom međusobnih razmirica obraćali su joj se i plemići i pučani s mnogo povjerenja.

Brinula se o najugroženijima, uzimala u zaštitu udovice s djecom i najsiromašnije kmetove.

No nije se zaustavljala na tome da pomogne samo pojedincima…

U dva navrata potpisala je dokumente o pravima pučanstva i reguliranju komunalnih obveza pod nazivom: Stare pravice i obveze i Liste.

Pretpostavlja se da ih je sama i sastavila.

Neuobičajeno za ženu onog vremena, bila je dobro upućena u društvena i politička zbivanja te je zajedno sa suprugom donosila političke odluke.

Mnogo je putovala i vodila diplomatske pregovore s francuskim, mađarskim i poljskim veleposlanicima te istaknutim i utjecajnim predstavnicima vlasti.

Neumorno je podržavala protuhabsburšku politiku svoga supruga koji će zbog organiziranja urote protiv habsburške vlasti biti optužen i pogubljen u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, zajedno s Katarininim bratom Franom Krstom Frankopanom, čijom je smrću nestao posljednji muški potomak slavne obitelji Frankopana na hrvatskom tlu.

Oduzet im je sav imetak, a Katarina je prognana u ženski dominikanski samostan u Grazu gdje je provela tri posljednje i vrlo teške godine života.

Bila je izolirana od vanjskog svijeta, obespravljena, bolesna i u oskudici.

Jedini joj je oslonac bila bilježnica koju je ispisivala pjesmama.

Tako je nastala zbirka poezije značajnog književnog dosega, što ju je obilježilo i kao našu najveću književnicu i pjesnikinju XVII. stoljeća.

Zahvaljujući svom živom duhu, darovitosti i predanom radu za opće dobro u hrvatskoj povijesti ostala je upamćena kao primjer žene ustrajne u časti i hrabrosti.

Sani ter ne plači prez ufanja dalje
hoče ti još dojti vrime i veselje
stalnost, vernost tvoja i čisto mišlenje
najti te pri Bogu, veruj, smilovanje…

Obrati se, o človiče,
Obrati se, jur si dosta
Dosad bludil, neverniče,
Zbog živlenja tvoga prosta
Ostavi več krive puti,
Ah, cič tvoga zveličenja,
Ter se jur i sam odputi
Od večnoga pogubljenja.
Ovo, druga i vojvodu,
Ljubljeno ti preporučam,

Ki te hoče v krivem hodu
Spetit, veruj mojim ričam…

Bud mi za svidoka nebeska visina,
Širokoga mora prestrašna glubina.
Vi polja i gore, ognji tere vitri
Da b’ se jošče mogla vse veče tužiti.

Ali, Bože zmožni, još ču t’ se moliti,
Da mi ne daš u tugi mojoj izdvojiti
Nego me okripi pervo neg v grob ležem
Ime moje nigdor da mi ne odnese.

Istinu smim reči pred Bogom i svitom
da si ja to deržim za najvekšu diku
da se nis podala u jaram ljubavi
neg vsigdar živila u istini pravi.

Mene je Stvoritel vnogim obradoval,
Lipim odhranjenjem ki me je daroval
S dobrim glasom kim sam u svitu spoznana
S kojim daj da budem v zemlju zakopana.
…
Blaženo on žive ki je zadovoljan
z onim s čim od Boga on je obdarovan
misli svoje ki zna pod zaklopom deržat
ne pusti(t) ih vsigdir u visinu litat.

Tekstovi pjesama uzeti su iz knjiga:
– Ana Katarina Zrinski, Pjesmarica, izdanje Matica hrvatska 2014., uredio Josip Bratulić
– Mirica Rapić, Molitvenik Putni tovaruš Katarine Zrinski i ostale molitvene knjižice obitelji Zrinski-Frankopan.

Autori: Vesna Novović i Snježana Škrobonja

http://nova-akropola.hr