Sva moja ljeta provodila sam u Mostaru kod bake i djeda. Imala najbolje prijatelje na svijetu, muslimane, hrvate, srbe, ali to tada nismo zamjećivali ...to sam kasnije na žalost naučila na najgori mogući način, ali sad nećemo o tome.

Šetali smo se korzom svako veće, gledali dečke koji su nam se sviđali i oni naravno nas. Kupali se u mrzloj Neretvi na plus četrdeset stupnjeva vrućine, ili smo bili na bazenu, a dečki su se pravili važni sa skokovima s najviše skakaonice.

Odlazili do starog mosta kroz staru četvrt Kujunđiluk gdje su cvali svi stari zanati i naravno vidjeli avliju u kojoj je navodno živjela lijepa Emina...koliko sam samo maštala o tome, o Emini i Aleksi koji se zagledao u nju...da danas mi se Mostar mota po glavi, danas je mojoj mami Mostarki rođendan....i evo za tebe mama stavljam pjesme tvog dragog pjesnika Alekse Šantića...bila si pjesnička duša i sama si pisala pjesme...

Mama fališ mi, moja najbolja prijateljice, moja savjetnice...i što me je jako ljutilo uvijek si bila u pravu...bila si intuitivna, često si u snovima predviđala zbivanja, nekad lijepa a nekad baš i ne...ništa nisam mogla od tebe sakriti...sve si znala, čak do tako banalnih stvari kad bih kriomice nešto od tebe posuđivala, recimo tvoje ljubljene škarice za nokte...a tada iz treće prostorije čujem tvoj glas...Maja ostavi moje škarice...ah mama kako mi i to fali..

 

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće...

- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam al' moga mi dina

Ne šće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

 

Aleksa Šantić, 1903

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat ko što ovo grije;

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!

A majka vaša zemlja vam je ova;

Bacite pogled po kršu i polju,

Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,

Uzori svijetli, što je branit znaše,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila;

A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,

Vrat'te se njojzi u naručja sveta;

Živite zato da možete mrijeti

Na nijemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,

A tamo niko poznati vas neće;

Bolji su svoji krševi i goli

No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -

U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;

Za ove krše sve vas, sve vas veže:

Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat ko što ovo grije, -

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije...

 

Aleksa Šantić