Koliko puta smo čuli da je važno znati oprostiti. Vjerojatno smo i sami bili u prilici da ponudimo takav savjet nekom drugom. Nebrojeno puta susreli smo se s riječju oprostiti, bilo to prilikom čitanja neke knjige, u nekom razgovoru ili bavljenju nekim duhovnim tehnikama. U današnje doba kada svakodnevno niču razni pokreti za samorazvoj, koji su odrazom čovjekove potrebe da spozna samoga sebe, postalo je potpuno normalno koristiti određene izraze kao što su opraštanje, neuvjetovana ljubav, suosjećanje i sl. U toj poplavi svih mogućih pristupa, opraštanje je vrlo česta tema, bliska našem uhu. Ovdje se namjerno ne dotičem Biblije i njene toliko poznate teme opraštanja, koja je duboko usađena u naše kulturološko nasljeđe, s obzirom da naši stečeni i stvoreni stavovi često znaju biti preprekom na putu.

 

    Međutim, koliko puta i kada smo to pokušali nekome oprostiti? Ako i jesmo, koje je sve to osjećaje izazvalo u nama? Ne moram biti vidovita pa da opišem tu buru koja se uskovitlala u našem emotivnom biću. Trenutak, kada se suočavamo s našim racionalnim umom koji zna da je to potrebno i našim osjećajima koji se ne mogu tek tako uskladiti s tom potrebom, predstavlja raskorak između našeg razuma i naših osjećaja. Obratite pažnju na “naših” osjećaja. Opraštanje je najčešće vezano s našim povredama. Netko nas je povrijedio, netko nam je nešto napravio ili nije, i to nas je povrijedilo. Iznevjerena su naša očekivanja. 

U svijetu dualnosti, u potrazi za cjelovitošću, sve ima svoju suprotnost da bi bilo u stanju prepoznati i spoznati sebe, tj. bitak ili jednost. Da bi spoznali i “prepoznali” sebe, a to znači prihvatili sadržaje koji su dio nas, mi se uglavnom nesvjesno zrcalimo u drugima. Preko drugih, koji su sada ogledalo, mi upoznajemo i prepoznajemo sebe. To je ustvari suština svakog partnerskog odnosa. Netko će pomisliti da je to lako reći, ali kako to prihvatiti i osvijestiti. Zar je zaista moguće da ta antipatična osoba koja me toliko živcira, da je ona u nekom svom dijelu moje ogledalo?

 

     Mi smo sposobni prepoznati koje su to pozitivne osobine i kvaliteti čovjeka, uostalom, u našem prirodnom biću postoji jedan univerzalni moralni kodeks s kojim se svako ljudsko biće rađa. Mi jako dobro znamo kakvi bi trebali biti, a  isto tako jako dobro znamo kada nismo takvi. Pitanje je samo koji dio naše svijesti registrira te podatke. Sada dolazi onaj zanimljiv dio naše vlastite podvale samom sebi. Pošto znamo što nam se kod nas ne sviđa, gotovo da imamo uvjetovani refleks negiranja i potiskivanja nećega što postoji. Nešto što postoji, ne prestaje postojati samom činjenicom negiranja.

 

     Međutim, postoji jedan savršeni mehanizam naše podsvijesti, čiji je zadatak da pohranjuje sve sadržaje, a to znači i one neželjene, te nam pomaže da koliko toliko sačuvamo "zdrav" razum. U tom smo trenutku određeni sadržaj koji nam se nije svidio, jednostavno pohranili u drugi pretinac našeg mozga, kojeg zovemo podsvijest. Sama riječ govori da se ne radi o našoj dnevnoj svijesti, već o nečemu što je skriveno, nešto što je iza “dnevne” svijesti. Međutim, naša podsvijest ne gubi vezu s našom sviješću, već samo uspostavlja jedan drugačiji odnos s njome, odnos kojeg bismo mogli nazvati diplomatskim. Podsvijest nam “servira” svoje sadržaje na simboličan način, putem snova ili kroz ljude i događaje.  Podsvijest nije trajno odlagalište neželjenih sadržaja, ona stalno procesuira sadržaj i na vrlo originalan način nam ga prezentira. Ona antipatična osoba (gore spomenuta), vjerovali ili ne, sadrži dosta od onog materijala kojeg smo pohranili u podsvijest, a koji nam se nikako ne sviđa. Mi se prepoznajemo u drugome, ali ovog puta ne na svjesnoj razini, već simbolično prikazano u drugoj osobi. Tada je vrijeme da se zapitamo i otkrijemo što je to što nam se kod nje toliko ne sviđa i tako nas iritira? To će nam svakako pomoći da što prije osvijestimo te sadržaje iz naše podsvijesti, da ih prepoznamo kao svoje i da ih prihvatimo, da si oprostimo i na njima poradimo.

 

     Vratimo se našoj temi opraštanja. Prvo što bi bilo dobro učiniti, prije nego što krenemo u proces opraštanja, je ispitati koji je to dio našeg emotivnog bića najviše povrijeđen, da bi što lakše prepoznali potisnuti sadržaj/osjećaj, koji će nam toliko mnogo reći o nama. Pokazat će nam da smo nesavršeni (težnja ka savršenstvu naša je prirodna odlika), i to je ono što si moramo oprostiti. Prema duhovnim standardima, neosviješten čovjek je još uvijek nesavršeno biće, ali mi imamo drugačija očekivanja i jednostavno si ne dozvoljavamo da budemo nesavršeni. Ali, kada se sjetimo da je cijeli naš život put ka savršenom čovjeku, put na kojem se spotičemo i opet iznova dižemo, svaki puta s iskustvom više, tada će nam biti lakše prihvatiti činjenicu da je svatko od nas na jednoj određenoj “etapi” puta, koja nosi svoja učenja. Ako se okrenemo sebi i zaronimo u nutrinu duše, kao majka koja s ljubavlju brine o svom čedu, i kada shvatimo da na našem putu zastajkujemo, padamo i dižemo se, te tako učimo spoznavati, tada jedino što nam može pomoći je pružiti si ruku, osjetiti ljubav za to biće u nama i oprostiti mu što je tako nespretno, kao što opraštamo našoj djeci. Moramo si oprostiti što u danom trenutku nismo postupili drugačije, jer tada smo jedino tako znali. Kada stvari postavimo na ovaj način, tada ćemo prema sebi osjetiti ljubav, suosjećanje i opraštanje, jer bez ljubavi nema opraštanja. Sve poslije ovoga je mnogo lakše. Spoznat ćemo da je onaj drugi bio u tom trenutku simboličan prikaz onoga što smo htjeli zaboraviti, a on nas je na to podsjetio. Osjetimo ljubav i zahvalnost za to biće, jer je i ono kao i mi na putu, i jedino što možemo učiniti je zaželjeti mu sretan put.