Uz egipatske hijeroglife, klinasto se pismo ubraja među najstarija poznata pisma.

Prethodilo je još uvijek nepoznatom feničkom, takozvanom “linearnom B” pismu.

Egipatske hijeroglife uspio je odgonetnuti Champollion, dok je feničko pismo još ­uvijek zagonetka.

Izronivši iz zaborava, klinasto je pismo u XVII. stoljeću postalo predmetom velikog interesa širom svijeta, tako da se ne može reći da ga je odgonetnula jedna osoba.

Bio je to podvig mnogih ljudi koji se međusobno nisu čak niti poznavali.

Klinasto pismo je pismo Sumerana, jedne od najstarijih visokorazvijenih kultura čovječanstva, za koju se pretpostavlja da je postojala oko IV. tisućljeća pr. Kr.

Svoja su dostignuća ostavili zapisana na golemom mnoštvu glinenih pločica.

Razvili su način pisanja kojim su se nakon nestanka njihove civilizacije služili i drugi narodi s ovoga područja.

Asirci i Babilonci prihvatili su sumersko pismo i ono je danas svjedok njihova vremena.

Posljednji u nizu mnogih naroda koji su se služili sumerskim pismom bili su Perzijanci.

Oni su ga prihvatili u VI. st. pr. Kr. i prilagodili svom jeziku.

Klinastim pismom napisani tekstovi ispunjavali su zidove kraljevskih palača u monumentalnom Perzepolisu, središtu Perzijskog Carstva.

Od njega su ostale samo ruševine koje svjedoče o nekad moćnom kraljevstvu koje se prostiralo od Indije do Nila.

Zapisi na zidovima ruševina, pisani neobičnim pismom na nepoznatom jeziku, mogli su govoriti o njegovoj pro­šloj slavi, ali ih nitko nije razumio.

Prvi koji se u novije vrijeme pozabavio tim zapisima talijanski je putopisac iz XVII. stoljeća Pietro della Valle.

Njegov prijepis nije bio dovoljno vjeran za početak bilo kakvog istraživačkog rada, ali je pobudio zanimanje mnogih znanstvenika i budućih odgonetača klinastog pisma.

Nakon toga je 1711. godine Jean Chardin (kasnije Sir John Chardin), izvanredno obrazovan sin francuskog draguljara i sam glavni draguljar na britanskom dvoru, u svom Putopisu iz Perzije pažljivo i precizno prepisao jedan mali zapis koji je pronašao u ruševinama Perzepolisa.

Natpis iz Ura pisan klinastim pismom.

Budući da su dijelovi tog teksta bili različitog stupnja složenosti, jasno se moglo zaključiti da zapis sadrži tekstove pisane na različitim jezicima, ali istim klinastim pismom.

Ustanovilo se da su ta tri jezika staroperzijski, elamski i babilonski, ali do odgonetanja pisma predstojao je dug put.

Naime, gotovo je nemoguće odgonetnuti neki tekst ako ne poznajemo ni jezik ni pismo kojim je pisan, kao što je bilo u ovom slučaju.

Staroperzijski, a još prije elamski i babilonski, bili su odavno zaboravljeni jezici, dok je klinasto pismo bilo prava zagonetka.

Da bi odgonetanje pisma moglo započeti, bilo je potrebno prepisati i izdati sav raspoloživi materijal.

Čast je pripala njemačkom geodetu Carstenu Niebuhru, članu znanstvene ekspedicije koju je danski kralj Frederik V., veliki zaštitnik kulture i znanosti, poslao na Bliski istok.

Tako se 1761. godine Carsten uputio na ekspediciju koja je trajala gotovo sedam godina i kojom je proputovao Bliski istok, Egipat, Arabiju i Siriju, mjereći, prikupljajući podatke i crtajući.

Već je bilo prikupljeno mno­štvo podataka kada je malarija u godinu dana pokosila jednog po jednog od Carstenovih suradnika.

I sam se Carsten teško razbolio, ali se uspio oporaviti i u ožujku 1765. godine posjetiti Perzepolis.

U tri i pol tjedna prepisao je cijeli tekst sa zidova palače i to tako dobro da je na njemu otada pa do danas bilo vrlo malo ispravaka.

Trgovački dokument pronađen u Tellohu odnosi se na posudbu magaraca rataru, stočaru, kovaču i glasniku.

Ta četvrtasta ploča zaobljenih krajeva potječe iz 2360. g. pr. Kr. i ima karakterističan oblik ploča iz ranog sumerskog dinastičkog razdoblja.

Dimenzije su joj 7,8 x 7,8 cm, a čuva se u Louvreu.

Po povratku u Dansku, Niebuhr se prihvatio pažljivog proučavanja zapisa.

Uočio je da se radi o trima različitim zapisima i da su se svi oni uvijek jasno razlikovali. Podijelio je tekstove u tri skupine prema načinu pisanja, nazvavši ih skupinom I., II. i III. 

Zatim je posložio zajedno sve ono što je pripadalo skupini I. i pažljivim je uspoređivanjem došao do toga da se radi o 42 znaka nekog alfabeta.

Niebuhr nije mogao proniknuti dalje od toga.

Kad je 1777. godine objavio svoj rad, dvojica su istraživača neovisno jedan o drugome započela rad na tom problemu.

Bili su to Olav Tychsen iz Rostocka u Njemačkoj i Friedrich Münter iz Kopenhagena.

Tychsen je uočio da se znak u obliku dijagonalno postavljenog klina u tekstu učestalo ponavlja i pretpostavio je da je to znak za odvajanje riječi.

Münter je samostalno došao do istog zaključka.

To je otkriće bilo vrlo značajno jer je predstavljalo korak dalje u slaganju mozaika nepoznatog pisma.

Tychsen je ispravno uspio pročitati znakove za slova A, D, U i I, a Münter znak za slovo B. Tychsenov napor da protumači cijeli tekst nije uspio, velikim dijelom zbog pogrešne povijesne poveznice: nastanak teksta smjestio je u vrijeme dinastije Parta (246. – 227. g. pr. Kr.), umjesto u vrijeme dinastije Ahemenida (538. – 465. g. pr. Kr.) kako je to učinio Münter.

Oni se, međutim, nisu puno više približili željenom cilju, odnosno odgonetanju bilo kojeg dijela zapisa. Došlo je do ozbiljnog zastoja na cijelom slučaju.

Bile su potrebne nove metode, svjež istraživač, strpljiv, ustrajan, sa sposobnošću kombinatorike, povezivanja, s osjećajem za povijest i arheologiju.

Godine 1802. knjižničar Sveučilišta u Göttingenu nagovorio je Georga Friedricha Grotefenda da prihvati taj zadatak.

Taj njemački učitelj bio je nadareni lingvist i izuzetno spretan u rješavanju jezičnih zagonetki.

Već je objavljivao radove o dvama drevnim italskim dijalektima (toskanskom i umbrijskom), ali nije poznavao orijentalne jezike.

Pošao je od pretpostavke da se radi o trima jezicima i da je prvi od njih staroperzijski, jezik iz doba Ahemenida koji su podigli spomenute palače i dali urezati navedene zapise.

Za početak je odabrao dva od tih staroperzijskih zapisa i stavio ih jedan uz drugi. Često ponavljanje istog znaka u njima ukazivalo je da se radi o sličnom sadržaju.

Služio se vrlo jednostavnom, ali pouzdanom metodom i, jer je napredovao korak po korak, mogućnost pogreške bila je vrlo mala.

Münter je u svim perzijskim tekstovima uočio riječ koja se pojavljivala u dvama oblicima: dugom i kratkom.

Ta se ista riječ pojavljivala i u dvama Grotefendovim tekstovima u dugom i kratkom obliku.

Münter je sugerirao da ta riječ znači kralj u kratkom i kraljevi u dugom obliku, a kada se ta dva oblika riječi pojavljuju zajedno, tada znače kralj kraljeva.

Nadalje, Grotefend je otkrio frazu za koju je pretpostavio da znači veliki kralj, kralj kraljeva.

Naime, u sasanidskim zapisima prva je riječ uvijek bila kraljevo ime, iza koje su slijedile riječi veliki kralj, kralj kraljeva.

Kod Herodota je pronašao popis perzijskih kraljeva i iz tog je popisa odabrao trojicu vladara koji su se uklapali u postojeće okvire: Histasp, Darije i Kserks.

Prema njegovoj hipotezi, ime na početku skupine I bilo je Darije.

Preveo je neke dijelove teksta kao što slijedi:

Darije, veliki kralj, kralj svih kraljeva… sin Histaspov…
Kserks, veliki kralj, kralj svih kraljeva… sin kralja Darija…

Darheush, oblik koji je proizvoljno odabrao za Darija (ispravno je Daryavush) omogućio mu je razotkrivanje slova D, A, R, SH.

Bilo je to izvanredno otkriće jer je tu ležao ključ odgonetanja triju drevnih jezika.

Tek je nekolicina ljudi uspjela doći do otkrića značajnih za povijest i filologiju.

Ipak, nije mu bilo suđeno prevesti cijeli tekst niti doći do značenja riječi o kojima je samo nagađao.

Njegov je rad nastavio Rasmus Christian Rask, danski profesor orijentalistike, jezičar koji je usavršio 25 jezika i dijalekata, a približno toliko ih je proučavao.

Rask je otkrio nastavke za množinu u perzijskom jeziku.

Eugene Burnouf, francuski orijentalist i profesor sanskrtskog jezika koji je Europu upoznao s religijom i starim iranskim jezikom Aveste, značajno je doprinio slaganju mozaika.

Zahvaljujući njegovim istraživanjima liturgijskog teksta Yasna iz Aveste i proučavanju popisa perzijskih geografskih naziva koji je pronađen u Naksh-i-Rustamu, gotovo u isti mah razotkrio je sve znakove perzijskog alfabeta.

Jedan od niza natpisa iz palače u Perzepolisu.

U isto vrijeme kad i Burnouf, eminentni norveški stručnjak za sanskrt Christian Lassen otkrio je da bi strogim pridržavanjem Grotefendova sustava neke riječi bile gotovo potpuno bez samoglasnika, pa bi ih bilo nemoguće izgovoriti.

To je Lassena dovelo do otkrića da staroperzijski znakovi nisu bili u potpunosti alfabetski (npr. “b”), nego da su barem djelomično i slogovni (npr. “bu”).

Tijekom tridesetogodišnjeg razdoblja odgonetanja pisma, od prvog Grotefendova eseja objavljenog 1802. do objavljivanja Lassenove knjige 1836. godine, bilo je više skeptika nego onih koji su vjerovali u rezultate odgonetanja.

Još se jednom počela osjećati potreba za drugim tipom istraživača koji će zaključiti slučaj odgonetanja klinastog pisma, a on se već pojavio kada su objavljeni rezultati Lassenovih istraživanja.

Sir Henry Creswicke Rawlinson kao vrlo mlad otišao je u službu Istočnoindijske kompanije u Indiju.

Tamo je naučio nekoliko indijskih govornih jezika, a poznavao je i perzijski.

Godine 1833. otišao je u Perziju gdje je radio na reorganizaciji perzijske vojske.

Tijekom jedne vojne vježbe slučajno se našao u blizini nekih starih perzijskih zapisa u Hamadanu (Ekbatana).

Privukao ga je neobičan tekst koji je prepisao, a kasnije i počeo odgonetati.

Znao je vrlo malo o dugogodišnjem radu na tom predmetu u Europi.

Ne zna se točno kad je došao do informacija o Grotefendovu radu, ali je u svakom slučaju nesumnjivo da je neko vrijeme radio posve neovisno.

Njegova je metoda nevjerojatno nalikovala Grotefendovoj.

Prepisao je dva trojezična zapisa i odmah shvatio da ispred sebe ima tri jezika.

Godine 1839. o svojoj je metodi rekao sljedeće:

Kad sam počeo uspoređivati i ispisivati ova dva teksta (ili bolje rečeno perzijske ulomke, jer kako su dijelovi pisani perzijskim jezikom zauzimali glavno mjesto na svim pločicama, a upisani su najjednostavnijim od triju oblika klinastog pisma, prirodno su prvi dospjeli na red za obradu), otkrio sam da se znakovi, osim na nekim mjestima, potpuno podudaraju.

Jedini razuman zaključak koji bi objasnio iskakanje i nepodudaranje pojedinih dijelova jest da oni predstavljaju osobna imena.

Dalje navodim da se u prva dva teksta pojavljuju samo tri takve grupe znakova jer se znakovi koji se pojavljuju na drugom mjestu u jednom tekstu podudaraju sa znakovima koji se nalaze na prvom mjestu u drugom tekstu.

To navodi na zaključak da oni donose ime oca kralja koji se ovdje slavi.

To služi ne samo povezivanju tih dvaju tekstova, već, ako prihvatimo da su to doista vlastita imena, označavaju genealoški slijed.

Zaključak koji prirodno slijedi je da sam, dobivši ta tri imena, dobio imena triju uzastopnih generacija perzijske monarhije; tako se poklopilo da su tri imena Histasp, Darije i Kserks, koje sam po redoslijedu nasumce prve pokušao dodijeliti tim trima grupama znakova, potpuno odgovarala, i zaista bila točan odabir. 

(H. Rawlinson, Memoari)

Crtež s Behistunske stijene.

Behistunski natpis o perzijskoj povijesti poslužio je za odgonetanje klinastog pisma, baš kao što je za odgonetanje hijeroglifa poslužila Ploča iz Rozette.

Natpis je uklesan na visini od oko 100 metara iznad zemlje.

Spomenik se sastoji od velikog reljefa koji prikazuje kralja Darija I. Velikog i pokorene narode, iznad kojih se uzdiže prikaz vrhovnog božanstva Ahura Mazde, i trojezični zapis dimenzija 15 x 25 m.

Staroperzijski i elamski zapisi jedan su pored drugoga, a babilonski je iznad njih.

Rawlinsonov sljedeći angažman bilo je prepisivanje velikog zapisa na stijeni pokraj Behistuna, nedaleko od današnjeg iračkog grada Hamadana.

Behistunsku stijenu prvi je put vidio 1835. godine, ali kako je sam zapis bio nekih 100 metara iznad zemlje i gotovo nepristupačan, proučavao ga je pomoću dalekozora.

Središnje mjesto na behistunskoj stijeni zauzima reljef koji prikazuje kralja u nadmoći nad svojim zarobljenicima.

Oko reljefa uklesan je trojezični tekst visok 15, a širok 25 metara.

Privučen zapisom na stijeni usredotočio se na otkrivanje njegova značenja, bez obzira na teškoće i opasnosti vezane za uspon…

Premda je Francusko povjerenstvo za starine u Perziji izjavilo prije par godina da je nemoguće kopirati Behistunski natpis, ne bih rekao da je uspon do mjesta gdje se pojavljuje natpis velika stvar.

Kad sam živio u Kermanshahu prije petnaest godina i bio aktivniji nego danas, često sam se penjao na stijenu tri-četiri puta dnevno bez pomoći konopca ili ljestava, bez ikakve pomoći, bez ičega.

Tijekom mojih kasnijih posjeta ipak sam se za uspinjanje i spuštanje počeo koristiti konopcima. 

(H. Rawlinson, Archaeologia, 1853.)

Behistunska stijena koja nosi zapis o perzijskoj povijesti, kao što se kasnije otkrilo, za klinasto je pismo poput 

Ploče iz Rozette za hijeroglife jer je njezino odgonetanje bio važan ključ za razotkrivanje klinastog pisma.

Današnji izgled Behistunske stijene.

Rawlinson je 1838. godine Kraljevskom azijskom društvu u Londonu poslao prijevod prvih dvaju paragrafa perzijskog teksta, navodeći Darijevo ime, titulu i rodoslovlje.

To je bio prilično mučan posao jer je do toga došao bez poznavanja starih jezika koji su prethodnim europskim istraživačima bili poznati.

Prijevod je u Londonu izazvao pravu senzaciju. Mnogi su požurili poslati mu kopije svega što je na tu temu izdano u Europi.

U ruke su mu tako došli radovi Burnoufa, Niebuhra i drugih.

Zahvaljujući toj pomoći uslijedio je brzi napredak pa je u zimu 1838./1839. godine njegov alfabet staroperzijskog jezika bio gotovo kompletan.

Godine 1839. njegov je rad bio napisan i spreman za objavljivanje, ali je čekao i nadao se rasvjetljavanju nejasnoća, revidirajući znak po znak s beskrajnom strpljivošću.

Planirao je objaviti svoj rad u proljeće 1840. godine, ali je iznenadnim poslom političkog agenta premješten u Afganistan.

Istraživanju se vratio 1843. godine po povratku u Bagdad.

Tamo je dobio Westergaardove korekcije prijevoda perzepoliskog zapisa, a potom se uputio u Behistun da popravi svoje vlastite kopije teksta.

Napokon je, nakon mnogih odlaganja i neodlučnosti, 1846. godine objavio svoj rad o staroperzijskim zapisima u kojem je po prvi put dao gotovo kompletan prijevod perzijskog teksta s behistunske ­stijene.

Time je iz tame izronio dugo vremena zagonetni tekst i donio nam komadić povijesti:

Ja sam veliki kralj Darije, kralj kraljeva, kralj u Perziji, kralj zemalja, sin Histaspov, unuk Arsamov, Ahemenid.

Govori kralj Darije: Moj je otac Histasp; Histaspov je otac Arsam; Arsamov je otac Ariaramnes; Ariaramnesov otac je Teisp; Teispov je otac Ahemenid.
Govori kralj Darije: Zbog toga se zovemo Ahemenidi.

Od davnih smo vremena ugledni. Od davnih je vremena naša obitelj kraljevska…

Govori kralj Darije: Ovo su zemlje koje su mi pripale; milošću Ahuramazde ja sam postao njihov kralj: Perzija, Suza, Babilon, Asirija, Arabija, Egipat, (zemlje) na moru, Sparda, Jonija, Medija, Armenija, Kapadokija, Partija, Drangijana, Arija, Korazmija, Baktrija, Sogdijana, Ga(n)dara, Skitija, Satagidija, Arachosia, Maka; sveukupno 23 zemlje.

Natpis iz Vana u Turskoj u kojem se spominje car Kserks. To je trojezični natpis, napisan na staroperzijskom, babilonskom i elamitskom jeziku.

Tako govori Darije I. Veliki i opisuje povijest svoje vladavine, navodi sve pobune koje je ugušio u godini dana i razlog postavljanja tog natpisa: svjedočanstvo i opomena.

Naime, u drevna se vremena taj Behistunski natpis nalazio na karavanskoj cesti koja je vodila iz Ekbatane, glavnog grada drevne Medije, prema Babilonu.

Rawlinson, koji je u svojoj tridesetoj godini odgonetnuo tekst s behistunske stijene, postigao je neprolaznu slavu u orijentalnim istraživanjima.

Činjenica da su Grotefend i Rawlinson, dvojica istraživača sasvim različitog tipa i naobrazbe, došli do istih rezultata, potvrdila je u očima javnosti istinitost odgonetanja tog pisma.

Rad na odgonetanju staroperzijskog teksta praktički je bio završen.

Međutim, 1846. godine na Kraljevskoj akademiji Irske pojavio se rad velečasnog Edwarda Hincksa čija se oštroumna kritika Lassenova rada i njegov originalni doprinos definitivnom određivanju slogovnih vrijednosti može smatrati zatvaranjem slučaja odgonetanja perzijskog klinastog pisma.

Ostala dva teksta bila su prijevod prvog.

Na tekstu zapisanom elamskim jezikom, jezikom grada Suze, radili su Niels Louis Weestergaard i Edwin Norris.

Uspoređivanjem tekstova došli su do zaključka da je i taj jezik djelomično fonetski, a djelomično slogovan.

Sastoji se od 96 slogovnih znakova, 16 alfabetskih znakova i 5 determinativa, a sam tekst pisan njime dosta je čitak, iako su neki dijelovi još uvijek nejasni.

Treća je verzija pisana babilonskim jezikom.

Njezinom odgonetanju pridonio je Isadore Löwenstern, otkrivši znakove za riječi veliki kralj i nastavak za množinu imenica.

Babilonski jezik konačno je odgonetnut zajedničkim naporom orijentalista Julesa Opperta i Edwarda Hincksa, arheologa Loisa Frédéricka de Saulcyja i Rawlinsona.

Olakšanje je u tom slučaju bila sličnost babilonskog jezika s mnogim dobro poznatim semitskim jezicima.

Zahvaljujući nesebičnom radu mnogih ljudi na raznim stranama svijeta, odgonetnuto je klinasto pismo, a time su otvorena vrata koja su, stoljećima čvrsto zatvorena, skrivala dio naše povijesti.

Otvaranjem tih vrata omogućeno nam je novo učenje, ali i još važnije, taj je pothvat samo jedan od mnogih primjera koji pokazuju da pobjeda nije rezervirana samo za stručnjake, već da nadilaženju granica znanja i nadilaženju problema može pridonijeti svaki čovjek srca i uma usmjerena prema naprijed.

Autor: Vedrana Novović

http://nova-akropola.hr