FRIGIDNOST se pojavljuje iz straha ili uvjerenja da nije u redu uživati u svojem tijelu.

Također dolazi od osjećaja prezira prema samom sebi i može biti pojačana zbog bezosjećajnog partnera.

 

 PREDMENSTRUACIJSKI SINDROM koji je dosegao razmjere epidemije, sukladan je propagandnim reklamiranjem za njegovo uklanjanje.

Te reklame kontinuirano zasipaju naše domove idejom da se žene moraju prskati dezodoransom, stavljati puder, tuširati i čistiti na različite načine da bi svoje tijelo učinile prihvatljivijim za okolinu.

U isto vrijeme dok žene postaju ravnopravna bića, napadaju ih negativnim idejama da taj ženski proces nije prihvatljiv za okolinu.

Sve to, kombinirano s današnjim povećanim uzimanjem šećera daje pogodno tlo za stvaranje predmenstruacijskog sindroma.

Svi procesi u tijelu žene, uključujući menstruaciju i menopauzu, normalni su i prirodni procesi.

Moramo ih takvima prihvatiti.

Naša tijela su prekrasna, divna i čudesna.

 

 SPOLNE BOLESTI uvijek su povezane s osjećajem seksualne krivnje.

To obično dolazi od osjećaja, najčešće podsvjesnog, da nije u redu izražavati svoju seksualnost.

Nosilac spolnih bolesti može imati puno seksualnih partnera, ali će se zaraziti samo oni slabog mentalnog i imunološkog sustava.

Kao dodatak starim standardima posljednjih godina u heteroseksualne populacije učestalije se pojavljuje HERPES.

To je bolest koja se neprestano vraća kako bi nas kaznila za naše uvjerenje da smo loši.

Herpes bukne kada smo emocionalno uzrujani.

To nam već puno govori.

Sada primijenimo istu teoriju i na homoseksualce koji, osim što imaju probleme kao i svi ostali, nose i svoje specifične probleme koji proizlaze iz toga što društvo optužujuće pokazuje prstom na njih i govori: “To je loše.”

Obično im jednako govore i njihovi vlastiti roditelji.

Takvo breme veoma je teško nositi kroz život, a posebno je teško voljeti sebe u takvim okolnostima.

Ne iznenađuje uopće da su homoseksualci među prvima iskusili strašnu bolest, AIDS.

U heteroseksualnim društvima većina se žena jako boji starenja zbog toga što smo stvorili sustav vjerovanja u kojem veličamo samo mladost.

Za muškarce to nije toliko otežavajuće jer njih sijeda kosa još više ističe.

Stariji muškarci često stječu više poštovanja i ljudi im se dive.

Ali to ne vrijedi za homoseksualce jer su oni stvorili kulturu koja polaže ogromnu pažnju mladosti i ljepoti.

Veliki značaj pridaje se fizičkom izgledu, dakle unutarnji se osjećaji zanemaruju.

Ako niste mladi i lijepi, to je kao da ne postojite.

Vaša ličnost nije važna, računa se samo tijelo.

Takav način mišljenja sramota je za cijelu kulturu.

To je drugi način na koji oni sami priznaju da “biti homoseksualac znači ne biti dovoljno dobar.”

Zbog načina na koji se homoseksualci ponašaju jedni prema drugima, za mnoge od njih starenje je nešto čega se treba jako bojati.

Gotovo je bolje umrijeti nego ostarjeti.

A AIDS je bolest koja ubija.

Vrlo često homoseksualci osjećaju da će kada ostare, biti beskorisni i nepoželjni.

Gotovo je bolje da se prije toga unište, pa zato mnogi od njih vode destruktivan način života.

Mnogi su stavovi i ponašanja homoseksualaca monstruozni, kao što je, na primjer, odbijanje prevelikog zbližavanja s nekim, neprestano kritiziranje itd.

A i sam je AIDS monstruozan.

Takva vrsta razmišljanja i ponašanja samo može stvoriti vrlo dubok osjećaj krivnje.

Grupna izmjena partnera, koja donosi toliko zabave, također može biti i ekstremno destruktivna, kako za onoga koji daje, tako i za onoga koji prima.

To je jedan od načina da se izbjegne bliskost i intimnost između ljubavnih partnera.

Ni na koji način nije mi namjera stvarati osjećaj krivnje u bilo kome.

Prema tome, potražimo stvari koje treba promijeniti kako bi nam bili ispunjeni ljubavlju, radošću i poštovanjem.

Prije pedeset godina skoro je svaki homoseksualac bio izoliran, a danas su oni uspjeli stvoriti svoje mjesto u društvu, gdje se mogu donekle slobodno ponašati.

Na nesreću, oni toliko bola zadaju jedan drugome.

Vrlo je žalosno na koji način malograđanština tretira homoseksualce, ali je još tragičnije na koji se način homoseksualci međusobno tretiraju.

Muškarci, prema tradiciji, uvijek imaju više seksualnih partnera nego žene.

U odnosu između dvaju muškaraca naravno da će biti još više seksa i promjena partnera.

To je u životi u redu sve dok ne koristimo svoju seksualnost s pogrešnom namjerom.

Neki muškarci vole mijenjati partnere da bi zadovoljili svoju unutarnju potrebu za samodokazivanjem, a ne radi svog zadovoljstva.

Nema ništa loše u tome ako imamo više partnera i ako čak povremeno koristimo neke lagane droge ili ako popijemo koju čašicu.

Ali, ako se time zasipamo svake noći i ako “moramo” imati nekoliko partnera dnevno da bismo dokazali sebe, moramo se promijeniti.

Trebamo promijeniti svoj način razmišljanja.

Ovo je vrijeme za potpuno iscjeljenje, a ne za osuđivanje.

Moramo se izdignuti iznad ograničenja koja nam donosi prošlost.

Svi smo mi božanski i čudesni izraz života.

Priznajmo si to!