Kabir

 

Flauta Beskonačnog neprestano svira,
a zvuk njen je zvuk ljubavi.
Kada ljubav odbaci sva ograničenja, približi se istini.
Široko se njen miris pruža! Ona kraja nema,
ništa joj na putu ne stoji.
Oblik ove glazbe svijetli kao tisuće sunaca:
s njom se ne može usporediti glazba vine,
vine koja ispušta tonove istinske.

Kabir, odnosno Al-Kabir, što znači "Beskrajno velik", "Najuzdignutiji", iznimna je pojava indijskog misticizma.

Prilično dugo ostao je nepoznat zapadnim krugovima sve dok Rabindranath Tagore, njegov veliki štovatelj, nije preveo zbirku njegovih pjesama s hindskog na engleski jezik.

Pripisuju mu tisuće pjesama, iako ih se sačuvalo tek par stotina.

Sam Kabir nije zapisivao svoje pjesme i dvostihe, već su to činili njegovi učenici.

O njegovu se životu malo zna, odnosno nema vjerodostojnih izvora.

Sačuvani podaci pristižu nam iz predaja i legendi, kako muslimanskih tako i hinduističkih, a obje ga tradicije svojataju i prikazuju kroz vlastitu prizmu.

Dok hinduistički izvori prenose da je bio asketa, muslimanski kažu da je imao ženu po imenu Loi i dvoje djece.

Oba izvora se slažu da je rođen oko 1440. godine u okolici grada Benaresa (Varanasija) gdje je proveo najveći dio svog života, te da je odrastao u muslimanskoj obitelji koja se generacijama bavila tkanjem, pa je i Kabir bio tkalac.

Još kao dječak pokazivao je sklonost prema duhovnosti koja se rasplamsala kada je u ranoj mladosti upoznao Ramanandu, tada iznimno poštovanog hinduističkog sveca-pjesnika.

Ramananda je u sjevernu Indiju donio vjerski preporod koji je na jugu Indije pokrenuo Ramanuja, veliki vjerski reformator iz XII. stoljeća.

Naime, dok je okoštala vedska tradicija naglašavala važnost obreda, ovaj je preporod težio bhakti, predanoj ljubavi prema Bogu i služenju.

Sam pokret bhakti ima korijene u najranijim vedskim tekstovima, a Bhagavad Gita govori o bhakti yogi kao putu predanosti i jednom od načina postizanja oslobođenja.

Uz sam susret Kabira i Ramanande veže se legenda koja kaže da je Kabir još kao dječak u njemu prepoznao učitelja i stalno smišljao načine kako bi mu se približio.

Tako je otkrio mjesto na Gangesu gdje se Ramananda običavao kupati pa se pritajio na stepenicama koje su vodile prema rijeci.

Spuštajući se stepenicama, Ramananda je stao na njegovo tijelo i iznenađen uzviknuo: Ram! Ram!, ime inkarnacije pod kojom je štovao Boga.

Tako je po legendi Kabir dobio inicijacijsku mantru i postao njegov učenik.

Iako je Ramananda prihvaćao učenike iz svih kasti i sekti, što nije bilo uobičajeno za ta vremena, izniman je slučaj da je hinduistički bhakti uzeo za učenika jednog muslimana, čime je zbog kršenja društveno-religijskih normi izazvao oštre kritike i jednih i drugih.

Ramananda je bio neobično učen čovjek koji je Kabiru prenio znanje Veda i hinduizma, čiju je onda on teologiju u svojim pjesmama spojio sa sufijskim misticizmom.

U Kabirovo vrijeme sufijski je misticizam snažno odjekivao sjevernom Indijom.

Pjesme perzijskih mistika Sadija, Rumija, Hafeza i drugih primjetno su utjecale na Kabira, no najdublji trag na njega ipak je ostavio Ramananda kojeg je priznavao kao jedini duhovni autoritet svoga vremena.

Neočekivano sam bio otkriven u Benaresu, i Ramananda me prosvijetlio
Ponio sam sa sobom žeđ za beskrajem, i krenuh se susresti s Njim.

Ramanandini su učenici činili prvu generaciju sjevernoindijskih santa, raznorodne skupine duhovnih učitelja kojima je pripadao i Kabir, a koja je imala zajedničko duhovno polazište u pokretu bhakti.

Učili su da se može odbaciti teški teret kasti, obreda i kompleksna vedska filozofija te jednostavno izraziti predanost Bogu koji boravi u srcu.

Veliki pokret bhakti plamtio je širom središnje i sjeverne Indije od XIV.-XVI. stoljeća.

Ovo razdoblje karakterizira procvat devocijske poezije, bhajana, na narodnim jezicima Indije jer su sveci-pjesnici iznosili svoje učenje u stihovima na narječju kraja u kojem su živjeli.

KABIROVA POEZIJA

Kabir je poznat po svojim jezgrovitim dvostisima i pjesmama koje povezuju svakodnevni život i duhovnost na jednostavan i snažan način.

Njegov je genij u tome što je podjednako nadahnjivao učene, primjerice Rabindranatha Tagorea, kao i neuke.

Svoju poruku prenosi kroz lako razumljive metafore, a nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu i svemu što ga okružuje.

Živio je ono što je propovijedao, odnosno, propovijedao je ono što je živio.

On uči da je život igra dvaju principa: ljudske duše (Jivatma) i Boga (Paramatma).

 

Na polju našeg tijela, stalno se vodi velika bitka protiv strasti, bijesa, ponosa i pohlepe
Kraljevstvo istine, zadovoljstva i čistoće izaziva bitku,
mač koji se najviše podiže u njoj,
mač je Imena Njegovog.

Oslobođenje je proces sjedinjenja tih dvaju božanskih principa u jedno.

Ispred neuzročnog, uzročno igra,
˝Ti i ja smo jedno˝, oglasi se truba.
Kad Učitelj dođe, pokloni se pred učenikom,
Ovo je čudo najveće od svih čuda.

 

No, predanost i ljubav prema Bogu nadilaze svaku filozofiju.

Sabirući bisere islamske i hinduističke tradicije, u svojim stihovima gorljivo govori o Bogu u nama te nadilazeći sve razlike i podjele, kako između religija, tako i između duše i Boga, poziva čitatelja da zastane i preda se titrajima mudrosti i akordima duhovne glazbe koja teče kroz njegove riječi.

On je nesputani krajnji mir;
On se u liku ljubavi proširio svijetom
Iz te Zrake, koja je Istina, struje novih oblika neprestano istječu;
I On ih ispunjava…
...
O slugo, gdje si me tražio?
Gle! Ja sam pokraj tebe.
Nisam u hramu, ni u džamiji, nisam u Kābi, ni na Kailāsu;
Nisam u ceremonijama ni u obredima, niti u yogi i odricanju.
Vidjet ćeš Me ako si istinski tragalac, srest ćeš me u treptaju vremena.
...
Kako bi se ljubav između Mene i Tebe ikada mogla umanjiti?
Kao što list lotosa počiva na vodi, tako si ti moj gospodar, a ja sluga tvoj
Kao što noćna ptica cijele noći u Mjesec gleda,
tako sam ja sluga tvoj, a ti moj gospodar.
Od samog početka, pa do kraja vječnosti, ljubav je među nama,
i kako se takva ljubav može ugasiti?
A Kabir kaže: ˝Kao što rijeka utječe u ocean, tako se moje srce Tebi priklanja.˝

Kabir je osjećao odbojnost prema bilo kojoj službenoj religiji.

Ostala je zapamćena njegova izreka: Koi bole Ram Ram Koi Khudai..., što znači da se Boga može zazivati njegovim hinduističkim ili muslimanskim imenom, ali radi se o jednom te istom Bogu iz kojeg svi potječemo i kojemu se svi vraćamo.

 

Hari je na Istoku, Alah na Zapadu.
Prodri u svoje srce, jer ćeš tamo pronaći i Karima i Rama;
Svi muškarci i žene svijeta Njegova su živuća obličja.
Kabir je dijete Alaha i Rama.

On sve ljude doživljava kao božansku djecu i cjelokupno postojanje kao jedno, univerzalno i nerazdjeljivo jedinstvo jednoga Boga.

U njegovom učenju nema sektaških krajnosti, isposništva i nepotrebnog odricanja, on oštro osuđuje kastinski sustav, religioznu isključivost i religijsko licemjerje, propovijeda ljubav, radost i skladan suživot te svakodnevno služenje ljudima svim srcem.

…Kazi traga za riječima iz Kurana i podučava druge, ali ako njegovo srce nije stupilo u tu ljubav, čemu on služi, mada je učitelj ljudima?
Yogin boji svoju odoru u crveno; ali ako ne zna ništa o boji ljubavi, kakva je korist, iako su njegove halje obojene?
Kabir kaže: ' Bio u hramu ili u galeriji, u taboru ili cvjetnoj bašči, doista tvrdim - moj Gospod u svakom trenutku uživa u meni.˝

U duhu bhakti tradicije Boga slavi kroz svakodnevni posao, pjesmom, plesom, glazbom, meditacijom, ali naglašava važnost učitelja:

 

O, brate, srce mi žudi za onim pravim Učiteljem koji puni pehar ljubavlju, koji ga sam kuša,
pa ga zatim, doda meni.
On mi s očiju skida veo i daruje pravu viziju Brahme.
On otkriva svjetove koji su u njemu, i otvara mi ograde
glazbe nečujne
On u sebi spaja radost i tugu,
on sve živo ljubavlju daruje.
Kabir kaže: "Odista, ne poznaje strah onaj koji takvog učitelja ima
da ga vodi u siguran zaklon."

Prvog je učitelja imao u Ramanandi, a kasnije govori o "univerzalnom učitelju", učitelju koji je sveprisutan i koji ga blagoslivlja mističnim vizijama.

Ali taj bezoblični Bog, pretapa se u tisuće oblika
u očima svih živih bića.
On je čist i nerazoriv,
oblik mu je beskrajan i nedokučiv,
On igra u zanosu, i valoviti oblici izviru iz njegove igre.
Duh i tijelo se ne mogu obuzdati,
kada ih dodirne njegova velika radost.
On plovi u svojoj svijesti
u svim radostima i u svekolikoj tuzi
on nema ni početak ni kraj,
on je taj koji sve pokriva blagoslovom.

Tkalac Kabir je u svoje bhajane znalački utkao svoje mistične vizije. On putuje dubokim duhovnim prostranstvima i govori o postojanju onostranih svjetova koji su običnom umu neshvatljivi, o svjetovima gdje se korača stopama Duše.

…Tamo Fontana Vječnosti pleše svoj beskrajni životni ciklus rođenja i smrti…
Tamo, u Njemu, stvaranje napreduje, ono je ponad svih promišljanja;
jer ga ona ne mogu dosegnuti;
tamo se nalazi beskrajni svijet, o brate moj!
I tamo Bezimeno Biće prebiva,
Ono o kojem se ništa kazati ne može.
Ovo razumije samo onaj koji je dosegnuo ta područja - ona su različita od svega što je izrečeno ili se ikada čulo…

Zaneseno govori o glazbi koja ispunjava univerzum, o bojama, mirisima, svjetlu… Gotovo svakim stihom slavi božansko, Njegovu neopisivu slavu, ljepotu, ljubav i mudrost.

Božansko je u svemu, glas koji šapuće kroz tkalački razboj, rijeku i mlinski kotač, nas same.

Bog je u nama, kaže Kabir, samo moramo znati stati i osluhnuti Njegovu pjesmu.

Tamo je nebo ispunjeno glazbom,
tamo nektar lije kao kiša,
tamo se harfa veselo oglašava, tamo se bubanj čuje.
Divnog li izobilja u tom nebeskom boravištu!
Tamo se nikada ne spominje izlazak sunčev i zalazak,
u oceanu pojavnosti, što ljubavi je svjetlost,
dan i noć su sjedinjeni.
Tu vlada vječita radost, bez bola i borbe,
Tu greške nikakve nema.
A Kabir kaže: ˝Tamo sam i ja osjetio sreću onog Blagoslovljenog!˝
Spoznao sam u sebi radost svemira: izbjegao sam pogrešku ovoga svijeta.
Unutrašnje i vanjsko su se sjedinili na nebu,
Beskonačno i konačno su jedno:
pijan sam od slike svega ovoga!
Svjetlost Tvoja ispunjava svemir;
to svjetiljka ljubavi na držaču spoznaja plamti.
...
Večernje sjenke sve gušće i dublje rastu,
a tama ljubavi sve više obavija tijelo i duh.
Otvori prozor ka zapadu, u nebu ljubavi izgubit ćeš se,
Ispij med mirisni koji s lotosovih latica u srce kaplje.
Neka valovi udare o tvoje tijelo;
kakva divota počiva u moru!
Počuj! Zvuci školjki i zvona ponovno se čuju.
A Kabir kaže: ˝O, brate, raduj se! Gospod je u posudi tijela mog.˝

Ovi stihovi govore o gotovo ekstatičnom ljubavnom zanosu koji gaji prema božanskome, i podučava:

 

Svjetiljke gore u svakome domu, o slijepi čovječe!
Ali ih ti ne možeš vidjeti.
Jednoga dana oči će ti se iznenada oporaviti i progledat ćeš.

Veliki mistici i učitelji osvajali su srca jednostavnošću i skromnošću; parabolama i stihovima prilagođenim vremenu i prostoru kako bi ih narod mogao razumjeti.

Kabir je još za života stekao mnogo učenika i sljedbenika, a i danas, nakon pet stoljeća, ima velik broj štovatelja.

Zajednica Kabir Panth na sjeveru Indije, koja ga smatra svojim prorokom, broji milijun sljedbenika.

Ostavio je bezvremenski trag učitelja koji ne dopušta jednoumlje, svojatanje duhovnosti i vječnih istina te odvođenje tih bezvremenskih temelja mudrosti u slijepe uličice površnih interpretacija koje nemaju iskustveni uvid.

Na svetim kupalištima ničega osim vode nema,
osvjedočio sam se, jer se i ja nekad kupah tamo.
Kipovi su beživotni, ne mogu govoriti,
to znam, jer se glasno njima molih.
Purana i Kuran tek su slova puka,
podigoh zastor i uvjerih se u to.
Iskustvo je korijen Kabirovih riječi
i on dobro zna da su sve ostale stvari ništavne također.

No, riječi koje su osvajale narod izazivale su otvoreno negodovanje i neprijateljstvo tadašnjih religijskih autoriteta i ortodoksnih brahmana.

Oni su branili svoje poglede i htjeli su utišati i zatrti Kabirov nauk.

Jedna legenda govori kako su brahmani Kabiru kao iskušenje poslali prelijepu kurtizanu, međutim, ona se nakon susreta s njim preobratila.

Navodno je izvodio i čuda ozdravljenja i ne jednom bio doveden pred vladara Sikandara Lodija optužen za tvrdnju da posjeduje božanske sposobnosti.

Spasilo ga je muslimansko porijeklo koje ga je svrstalo u sufije, a sufiji su u to doba imali velike slobode i bili izvan brahmanskih zakona.

Sikandar Lodi je bio tolerantan prema "ekscentričnostima" svetog čovjeka koji je pripadao njegovoj vjeroispovijesti.

Čini se da se ovo dogodilo kad je Kabir imao oko šezdeset godina, i to je posljednji događaj iz njegova života za koji sigurno znamo.

Život mu je pošteđen, ali je 1495. protjeran iz Benaresa.

U progonu je i umro, 1518. godine u gradu Magharu, kao putujući propovjednik svog nauka.

Jedna slikovita legenda kaže da su se nakon Kabirove smrti njegovi muslimanski i hinduistički učenici posvađali oko prava na posjedovanje njegova tijela.

Muslimani su ga htjeli pokopati, a hinduisti spaliti prema svojim običajima.

Dok su raspravljali, legenda kaže, pred njima se pojavio Kabir i rekao im da podignu pokrov i pogledaju što pod njim leži.

Oni to učiniše i umjesto mrtvog tijela pronađoše hrpu cvijeća.

Polovicu su cvijeća pokopali muslimani u Magharu gdje je proveo posljednje godine života, a ostatak su hinduisti spalili u svetom gradu Benaresu.

Za nas, Kabir neka ostane u zlatnoj sredini kao dragulj istočnjačkog misticizma, kao učitelj božanske ljubavi, koji nas podučava da su ljubav i čisto srce na prvome mjestu, da je ljubav najuzvišenija božanska esencija iz koje proizlaze mudrost, znanje, radost i mir, i koji i dalje potiče ljudske duše na traganje za božanskim u nama – na našu jedinu istinsku potragu.

 

Tajanstvena je staza ljubavi!
Nema tamo ni pitanja ni ne-pitanja,
Tamo čovjek sebe gubi pred stopalima Njegovim
Tamo je utonuo u užitak traganja,
zaronio u dubine ljubavi kao riba u vodu
Predani nikad ne dvoji prije negoli ponudi
svoju glavu služeći svoga gospoda
Kabir proglašava tajnu ove ljubavi.

 

 

Hrvoje Landeka
Iz: časopisa Nova Akropola broj 57